Termin „romanipen” u slobodnom prevodu znači „romska duša”, predstavlja socijalni i kulturni identitet Roma, u sebi sublimira sve ono što ovaj narod čini posebnim. Kada ga je prvi put čuo, znao je da će svoju organizaciju nazvati baš tim imenom, priča Božidar Nikolić, romski aktivista i prvi čovek Udruženja „Romanipen” iz Kragujevca, koje ovih dana slavi deceniju postojanja.

Prvog momenta ideja im je bila da se pozabave socijalnom intergracijom Roma pre svega dece i mladih i to na polju obrazovanja. Do danas od te misije nisu odustali, ali im je poslednjih godina u fokusu rani razvoj.

Za svoj rad višestruko su nagrađeni. Za obrazovni program za majku i dete dobili su nagradu kao najbolji program ranog razvoja na zapadnom Balkanu  2014. godine. Lane su dobili drugu nagradu Saveta Evrope za program „Snažni od početka” koji povezuje lokalnu upravu, obrazovne ustanove i romsku zajednicu.

Šta je misija „Romanipena“?

- „Romanipen“ paraleno radi sa lokalnom zajednicom, institucijama, romskom zajednicom i organizacijama. To upravo i jeste jedan od naših strateških ciljeva jer smatramo da samo multisektorskom saradnjom nešto može da se promeni.

Naše delovanje poslednjih godina usmereno je pre svega na rani razvoj. Istraživanja pokazuju da se sklonosti i sposobnosti dece najbrže i najbolje razvijaju u najranijem uzrastu, zato je neophodno pružiti im podršku i pre polaska u školu.

U širem smislu težimo da naše društvo bude interkulturalno, da Srbija bude zemlja u kojoj se različitosti neguju i prepliću, a ne da žive jedne pored drugih nemajući nikakvih dodirnih tačaka. Kako delujemo pre svega na polju obrazovanja, zalažemo se za primenu ovog koncepta u obrazovanju.

Kakav je danas naš obrazovni sistem?

- Naš obrazovni sistem još uvek je baziran na konceptima iz pedesetih i šezdesetih godina iako su se okolnosti od tada do danas u velikoj meri promenile. Nastavni kadar još uvek nije spreman da isprati promene, da u nastavi koristi resurse koji su nam danas na dohvat ruke.

Šta je ono što ste u sistemu obrazovanja prepoznali kao problem kada je u pitanju obrazovanje romske dece?

- Kada smo pre 10 godina krenuli prvo što je upadalo u oči je da među Romima gotovo da nema visokoobrazovanih. Zahvaljujući afirmativnim merama situacija se poboljšala, ali je to nešto na čemu dugoročno treba raditi.

Ono što je trenutno najveći izazov jesu česte migracije porodica zbog kojih deca prekidaju školovanje. Izazov koji nam predstoji je povratak porodica koje su pre nekoliko godina otišle u Zapadnu Evropu. Naš obrazovni sistem, na žalost, nije spreman da tu decu podrži i pomogne im da nastave školovanje. Da nije civilnog sektora o ovom problemu se ne bi ni razgovaralo.

U kojoj meri naše škole inkluzivne?

- Na žalost, u našim obrazovnim ustanovama uvažavanje različitosti bilo koje vrste je na jako niskom nivou. Analiza rađena prošle godine na temu šta je donelo inkluzivno obrazovanje pokazala je da ima pomaka, da ima dobrih praktičara u školama, učitelja i nastavnika, ali je njihov broj zanemarljiv. Da se na obrazovnom planu podrška i pruža, ali da socijalna podrška i dalje izostaje.

Naš obrazovni sistem se i dalje bavi nekim zamišljenim prosečnim đakom. Najuspešniji nastavnik je i dalje onaj koji napravi homogenu grupu sa malo boljim postignućima. Deca koja iz najrazličitijih razloga nemaju podršku porodice da razviju svoje veštine i dalje ostaju na marginama.

Smatrate li da je socijalna inkluzija u obrazovnom sistemu zanemarena?

- Čak su i u Ministarstvu prosvete primetili da je problem to što se socijalna inkluzija izdvaja iz obrazovne inkluzije. Upravo zato moramo imati jedan širi koncept delovanja,0 koji uključuje sve relevantne institucije kako bi ovaj problem bio prevaziđen. Zato su nam i potrebni takozvani komjuniti programi zahvaljujući kojima će se raditi paraleno i sa decom i sa porodicom. Civilni sektor u svemu tome treba da bude most.

Gde je ključ problema?

- Ono što nam manjka je koordinacija i rad baziran na rezultatima. Jednostavno niko u sistemu ne evaluira svoj rad, još uvek nemamo pokazatelje gde su promene, šta smo postigli, na čemu treba više raditi. To nam generalno nedostaje, ne samo u obrazovnom sistemu, već na svim nivoima. Uvode se novine, ali se njihov efekat ne meri. Kvalitetom se jednostavno niko ne bavi.

Pored toga, nedostaje nam decentralizacija u oblasti obrazovanja, prebacivanje odgovornosti na lokalni nivo. Naravno, tu se postavlja pitanje kapaciteta ljudi koji na lokalnom nivou taj posao treba da rade, koji treba da se bave obrazovnom i socijalnom politikom. Politika, na žalost, još uvek diktira sve. Kada se promeni vlast, promene se ljudi koji su neki posao radili i vi iznova krećete iz početka.