Država Srbija zadržaće najmanje 51 odsto vlasništva u svim vojnim fabrikama tokom buduće privatizacije, a otpuštanja radnika neće biti. To je rezultat sastanka koji su u Ministarstvu odbrane imali predstavnici sindikata šest srpskih fabrika namenske industrije, uz obećanje Ministarstva da će ove odredbe biti kroz amandmane unete u predlog zakona o proizvodnji i prometu naoružanja i vojne opreme. Ovakav dogovor umirio je sindikate srpske namenske industrije, ali ne i kragujevačke.

Naime, pored zahteva vezanih za privatizaciji, sindikati su državi uputili i brojne druge zamerke, koji se pre svega odnosi na menadžment „Zastava oružja”. Država ćuti!

Ipak, iako su mnoge stvari „tajna” u ovoj fabrici, nije tajna da su radnici sve nezadovoljniji. Poslednji zahtev sindikati su poslali prošle nedelje, u kome su zatražili od direktora fabrike da svim radnicima fabrike isplati bonus od 25.000 dinara, kako bi se poboljšao materijalni položaj radnika koji je sve teži i zbog toga što izdvajaju godišnje za budžet Republike Srbije oko 90 miliona dinara.

Država je i na ovaj zahtev odgovorila ćutanjem, pa je Sindikalna organizacije „Zastava oružje” u četvrtak, 25. januara, od 11 do 12 časova, zakazala štrajk - obustavom rada radnika na radnim mestima.

Predsednik Sindikalne organizacije „Zastava oružje”, Dragan Ilić za naš portal kaže da je štrajk upozorenja prvi korak ka pokušaju da se stabilizuje ova fabrika.

Vi ste imali i dodatne zahteve vezane za položaj radnika, uslove rada, ali i za ispitivanje odgovornosti pojedinih rukovodioca počevši od nadzornog odbora?

- Ostale fabrike odbrambene industrije su u boljoj poziciji od naše - uglavnom su to hemijske fabrike i fabrike municije, dakle potpuno različite od „Zastava oružja”.

Ocenili smo da moramo da se borimo za fabriku i da koncept zajedničkog delovanja na nivou fabrika odbrambedne industrije Srbije nije dao rezultate. Posledice svega toga su se reflektovale i na finansijske tokove preduzeća. Radnici rade u teškim uslovima. Već dugo pokušavamo direktoru fabrike da dokažemo da radnici umiru od teških bolesti, kao direktna posledica isparenja i udisanja štetnih materija, a mali su pomaci u tom smislu. Moramo poboljšati teške uslova rada u kojima rade naši radnici i koji su sve više izloženi bolestima koje su rezultat rada, a koje nisu prepoznate kao profesionalne bolesti.Obraćali smo se i državi, ali niko ne reaguje.

Jedan od zahteva je i da se isplatom bonusa u iznosu od 25.000 dinara poboljša materijalni položaj zaposlenih i ponovo niko ne reaguje.

Šta ukratko znači ovaj dogovor između sindikata i država?

- To nije uspeh, niti neki ustupak sindikatima, pošto je većinski udeo države predviđen Zakonom.

„Zastava oružje” je preduzeće iz koga je počela industrijalizacija Srbije, samim tim, smatramo da fabriku treba sačuvati za budućnost, pošto poseduje široku lepezu tehnologija i na taj način podstiče rast privrednog sektora. Naši argumeti su veoma snažni!

Zakon predviđa da strani investitori mogu da kupe deo preduzeća, ali ne više od 15 odsto. Ipak, biće u mogućnosti da se udruži za domaćim pravnim i fizičkim licem i moći će da budu zajednički vlasnici.

Mi sumnjamo u namere postojećeg koncepta privatizacije preduzeća, s obzirom da smo već mogli da vidimo i da se uverimo kako je privatizacija tekla u drugim firmama: ili su odvođeni u stečaj, ili su privatizacije poništavane.

Ako se država kao većinski vlasnik do sada ovako ponašala prema nama, šta da očekujemo kada budemo imali neke inostrane manjinske vlasnike. Pogotovo što naša proizvodnja ima velika ograničenja u delu plasmana, a naše izvozne dozvole odobravaju velike sile.

Kolike su prosečne plate zaposlenih u „Zastava oružju”?

- Zvanično, prema podacima Ministarstva odbrane plata je 49.000 dinara, mada nemamo tačne pokazatelje. Sindikat ne dobija te podatke, a plate se vode i kao tajna.

U nekoliko navarata pominjali ste da su u poslednjih nekoliko godina zaposleni brojni penzioneri. Koji su to penzioneri, te kako je uopšte došlo do tih zapošljavanja?

- Od dolaska direktor Milojka Brzakovića počinju brojni problemi u fabrici, pre svega vezani za zapošljavanje, po nekim novim, neobičnim kriterijumima. Uglavnom je to bilo po njegovom ličnom izboru, rođačkim i privatnim, komšijskim vezama, po principu bliskosti sa samim direktorom. Kako je on sam penzioner, valjda je smatrao da mora da opravda svoje postavljenje, nekim drugim penzimerima.

To je napravilo jednu negativnu klimu, urušen je sistem i od tada su kola krenula nizbrdo. U tom periodu je zaposleno više stotina radnika. Smatrali smo i mi u sindikatu, da je potrebno podmladiti kadar, mladim stručnjacima, inženjerima i zanatlijama, kako bi obezbedili budućnost. Počeo je masovan prijem, a fabrika vraćena na nivo zaposlenih kao 2009. godina kada je veliki broj ljudi napustio fabriku.

Sada je obrnut proces, koji nije potkrepljen pokazateljima u proizvodnji. Naprotiv, trend je negativan.

Nadzorni odbor se sa svim saglašavao, zato smo i pokrenuli pitanje njihove odgovornosti, pošto su oni svojim odlukama „kumovali” da se fabrika nađe u teškoj sitauciji.

Zato smo pokrenuli pitanje odgovornosti bivšeg predsednika Nadzornog odbora Zastava oružje Predraga Grbića, i članova Miodraga Lisova i Rajka Petrovića za katastrofalno upravljanje fabrikom tokom poslovne 2015. i 2016. godine, za vreme čijeg mandata je doneto niz odluka koje su išle na štetu fabrike i zaposlenih, a koje su direktno uzrokovale da se fabrika nađe u nepovoljnom poslovnom i materijalnom položaju. I pored toga što su od strane Sindikata blagovremeno obaveštavani o svim negativnim trendovima u preduzeću „Zastava oružje”, Nadzorni odbor nije sprečio tokove poslovanja koji su fabriku uveli u velike dugove.

Mi smo godinama unazad upozoravli na takve sitacije, a niko nije reagovao.

Koliki je danas dug fabrike?

- Svaki podatak o poslovanju se čuva kao najveća tajna, naročito od Sindikata. Ne znamo koliki su dugovi nastali u prethodnom periodu, kolike su kreditne linije – sve to je tajna.

Da li postoje pritisci na sindikat?

- Da, apsolutno. To su uglavnom pritisci političke prirode. Pre svega u vidu kontrole rada sindikata, koji traju po nekoliko meseci, sa ciljem da nas zaplaše i da odustanemo od svojih akcija. Ali nisu pronašli ništa, a mi smo uvećali svoje članstvo i to je naš najveći uspeh.

Gde vidite budućnost fabrike?

- Propuštena je istorijska šansa da se fabrika stabilizuje u poslednje tri godine, s obzirom da smo imali najveći nivo upošljavanja od raspada bivše Jugoslavije. Sve tržišne okolnosti su išle u našu korist, od kursa dolara do cene čelika, svi resursi, koji su trebali da budu iskorišćeni da fabrika ima dobit i pokrije negativno poslovanje iz prehodnog perioda. Fabrika je nažalost izgubila kupce i tradiconalna tržišta.

U trenutku dolaska sadašnjeg menadžmenta na računima je bila 900 miliona dinara – danas imamo ogromne obaveze prema dobavljačima, ne znamo iznos dogovaranja, loša je atmosfera u fabrici, ljudi su nezadovoljni, veliki broj zaposlenih prima iznose ispod prosečne plate, a direktor ima ogroman broj savetnika.

Budućnost vidimo u tome da se pod hitno izvrše kadrovske promene, a potom stabilizuje fabrika i da iskoristimo šansu koja još uvek postoji, a potražnja za našim proizvodima je velika.

Država mora da štiti svoju namensku proizvodnju, ali to nažalost nije prepoznato. Ukoliko dođe do privatizacije sve će se dati u ruke stranim investitorima, koji će imati dominaciju u delu rukovođenja.