U crkvi svete Klare u Avinjonu, 1327. godine, Petrarka je video Lauru  i zaljubio se. Njegova platonska ljubav prema ovoj ženi postala je tema proslavljenog „Kanconijera”. Laura nikada nije upoznala Petrarku, niti mu uzvratila ljubav.

Istom temom bavi se i Nikola Rakočević u monodrami „Laura, molim te”, s tim da on svoju muzu upoznaje na internetu. Predstava na zabavan način pokreće teme koje su svima važne - teme usamljenosti i ljubavi, privida društvenog života u digitalnom svetu i zavisnosti od priznanja (lajkova).

O predstavi koja na na neki način predstavlja demistifikaciju Petrarkinih stihova, o životu na društvenim mrežama koji živi glavni junak monodrame, ekipa portala Pressek razgovarala je uoči kragujevačke premijere.

Ova monodrama ne kritikuje društvene mreže, već skreće pažnju na pogrešne razloge za korišćenje interneta i mreža. Imate li utisak da su društvene mreže postale imitacija realnosti (života)?

To je više kritika čoveka, i njegovog bega koji pokušava da eksploatiše neku vrstu komunikacije ili zadovoljstvo do beskonačnosti. Kad se uhvatimo nekog principa onda ga forsiramo do besmisla. Internet služi za komunikaciju i informisanje, a čovek danas preko interneta prodaje svoje organe.

Eksponiramo se i prikazujemo svaki sekund svog života, od toga šta smo maločas popili ili pojeli, do toga koliko smo puta danas posetili toalet. To su lične stvari, a na kraju krajeva nisu ni važne.

Internet pruža određeno zadovoljstvo, ali prekovrema upotreba bilo čega dovodi do zavisnosti.

Predstava govori o ljudima koji su skloni prepuštanju svojim zavisnostima. 

Ko je Malo?

Zbirka pesama Milana Mrđe koja je nastala po uzoru na Petrarkinog „Kanconijera” zapravo je bila polazna osnova monodrame „Laura, molim te”. On je pisao o mladiću danas koji peva, odnosno piše pesme nekoj svojoj Lauri.

Priču smo pokušali da smestim u današnje vreme, njegovu sobu, pored računara. Cilj nam je bio da ispratimo ideju usamljenog mladića koji šalje poruke određenoj gospođici preko fejsbuka i pokušava da ostvari ljubavnu vezu preko ove društvene mreže.

Ukratko, Malo je usamljeni mladić koji traži ljubav!

Sa druge strane, Vi ne koristite ni jednu društvenu mrežu.

Poslali su mi nedavno da pročitam nešto vezano za ovaj događaj, a ja nisam imao fejsbuk. Tako da sam od pre pet dana i ja korisnik neke društvene mreže. Eto, silom prilika. Inače, da, nisam koristio društvene mreže.

Publika vas može videti u seriji „Sumnjiva lica”, komadima „Unosno mesto”, „Zločin i kazna”... Budući angažmani?  

Trenutno pokušavam da napravim putujuće pozorište koje će se baviti predstavama za decu, tačnije da uklopim, predstavu koja će biti deo putujućeg pozorišta. U planu je jedan komad u Zvezdari. Ceo leto sam radio na „Nemanjićima”, a nedavno sam završio i snimanje filma, koji produciraju Nemci.

Koliko imate trenutno prijatelja?

E dosta, bio sam iznenađen. Nećete verovati, meni je bar čudno, preko dvadeset. Meni je to mnogo, s obzirom da nisam koristio ništa od toga do danas.

Facebook, Instagram, Twitter, postali su odličan vid marketinga, te samopromocije. Vi dokazujete da se i bez toga itekako može?

Ne znam, nisam imao potrebe da se promovišem, pošto nisam bio producent ni jedne predstave do sada – nisam imao potrebu za time. To ne znači da se neću reklamirati kada budem imao potrebu. E sada, što se tiče prekomernog bitisanja na mreži to je nešto drugo. Ljudi koji „troše” vreme na mrežama da nešto postuju ili samo da se reklamiraju, umesto da rade svoj posao ili da spremaju ulogu, druga su krajnost.

Misliš li da si uskraćen to što nisi koristio mreže i bio deo isfabrikovanih ili „projektovanih” medijskih naslova?

Mi jesmo automat kosmičkih sila, što bi rekao Nikola Tesla, ali imamo slobodnu volju. Ukoliko želite da postanete zvezda medijskih skandala, to je bar lako. Dovoljno je opsovati ili javiti medijima vidite šta ja radim. Skinuti se go.

Mene takva vrsta javnog života nikada nije zanimala. Imam ja dovoljno i svojih problema, ne moram sad to da šerujem sa celim svetom, i još time da se bavim. Nisam uskraćen, nemam potrebe da budem deo društvenih mreža. Sa druge strane, nemam predrasude da su mreže nešto loše.   

Pre četiri godine ste proglešani za „shooting star” (zvezda u usponu) – koliko vam je to priznanje pomoglo, a koliko pak, odmoglo?

U prvom trenutku je bilo vrlo opterećujuće, ali onda sam prestao da se takmičim i postalo je prijatno. Tek onda počinje kreativnost i stvaranje. Ostalo je samo samopouzdanje, sve drugo je prošlo.

Takmičili ste se? Imam utisak da ste možda i preskromni.

Skromnost može da bude i stidljivost. To je uvek nečiji utisak. Svako želi nešto da dosegne. Čoveku je potrebno priznanje, naročito kad ste mladi i nesigurni. Glumcu je potrebno da mu neko kaže da je dobar, da je priznat. To se kroz neke uloge i traži, ali kad dođe trenutak, da želite da se samo bavite ovim poslom, onda je to drugačije. Razlike su male, ali bitne...

Dakle, zadovoljni ste?

Apsolutno. Ja sam to što jesam, ne bih mnogo menjao.