Da nisam tradicionalno vaspitavan da biram između Zvezde i Partizana navijao bih za splitski Hajduk, jer je to klub koji je imao svoju priču. Maštao sam da budem deo tima koji će stvarati trajne vrednosti, kaže Zoran Nikolić. Ovaj četrdesetdevetogodišnji Kragujevčanin činjenicu da vidi na samo jedno oko i to svega 10 odsto nikada nije osećao kao problem. Jedan je od onih ljudi čiji pozitivan stav, entuzijazam i istrajnost plene.

Generalni je sekretar Paraolimpijske akademije „Junior“ – prvog sportskog kluba za osobe sa invaliditetom u Srbiji. Upravnik je Regionalnog centra za sport i rekreaciju osoba sa invaliditetom „Iskra“, koji je počeo sa radom pre nekoliko meseci. Upravo da bi svetu obznanio postojanja ovog centra istrčao je 55 maratona za 55 dana i obišao 55 gradova Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

- Nisam se ni umorio, sutra bih ponovo mogao da krenem na još dužu trku, kaže Nikolić.

Pomenuli ste nekoliko puta da vam postizanje rekorda za Ginisa nije bio cilj. Šta je zapravo bio cilj vaše trke?

- Ginisov rekord mi zaista nije bio ni među prvih pet ciljeva. Svi mi koji trčimo na duge staze mogli bismo svakodnevno da se latimo ovakvog poduhvata, ali pitanje je zašto. Iz svojih Šumarica izašao sam da bih predstavio javnosti potencijal osoba sa invaliditetom ali i „Iskru“. Ginisov rekord bio je tu samo da bi se skrenula pažnja javnosti i da bi informacija koju sam želeo da podelim došla do što više ljudi.

Nije tajna da je Zadužbina Delta fondacije „Iskra“ u Kragujevcu izgrađana zahvaljujući vama?

- „Iskra“ je tu zahvaljujući organizaciji koju predstavljam, možda se stiče takav utisak zbog činjenice da sam najprepoznatljiviji, ali u pitanju je tim ljudi. Sve što smo do sada postigli, pa i ova zadužbina, rezultat je višedecenijskog rada tima ljudi, a ne samo mog ličnog rada. Zadužbina u kojoj smo, za koju je Delta fondacija izdvojila 700.000 evra, i za koju je grad dao građevinsko zemljište vredno preko milion i po evra je u ovoj godini najveća investicija u oblasti socijalne zaštite u Srbiji i najveća investicija u gradu Kragujevcu. Nisam srećan zbog toga što je Kragujevac jedini grad u Srbiji koji ima ovakav velelepni objekat, koji pruža sve uslove za bavljenje sportom osobama sa invaliditetom. Voleli bismo da ih ima više, barem pet-šest, po jedan u svim regionalnim centrima.

Ko prati vaš rad, ne može, a da ne stekne utisak kako ste svaki atom snage uložili kako biste promovisali sport osoba sa invaliditetom. Odakle motivacija?

- Radili smo u jednom trenutku dokumentarni film o generaciji učenika škole „Veljko Ramadanović“ u Zemunu, koja je najstarija škola na Balkanu i jedina takvog tipa u Srbiji. Pripadnik sam generacije učenika koja je maturirala 1985. godine i mi smo se na maturskoj ekskurziji u Puli zavetovali da ćemo napraviti jedan korak koji bi značio poboljšanje uslova za bavljenje sportom slepih i slabovidih. Sticajem okolnosti 90 posto mojih školskih drugova nikada nije dobilo posao. To je stanje u našoj zemlji. I ovo malo nas što je radilo, polovina nikada nije radila pun radni staž, jer su u periodu tranzicije ostali bez posla. Kako neko ko je imao sreću da radi, ko je imao oslonac u porodici, osetio sam da moram da istrajem u toj misiji i znao sam da ako to ne uradim, još dugo se ništa neće promeniti. Zato sam i odlučio da izvedem jedan ekstremni poduhvat da dođem do svih gradova u kojima su moji školski drugovi.

Zahvaljujući baš toj vašoj generaciji rođen je i paraolimpijski klub „Junior“ zar ne?

- „Junior“ je nastao zahvaljujući toj mojoj generaciji i ideji koja je tinjala čitavu jednu deceniju. Osnovan je 1989. godine. Imali smo puno problema. Napravili smo jedan veliki iskorak jer smo bili prvi klub sportista sa invaliditetom koji je osnovan pri resornom Ministarstvu omladine i sporta, kao i svi drugi sportski klubovi. Sve do tada sportisti sa invaliditetom su bili organizovani u okviru tradicionalnih saveza. Uspeli smo da se 2009. godine pojavimo na najvećem i najprestižnijem golbal turniru na svetu „Malme openu“ i osvojimo peto mesto.

Veliki iskorak bio je i tandem biciklistički maraton Kragujevac – Mostar.

- Zahvaljujući organizaciji ACDI/VOCA koja je tada radila u Kragujevcu dobili smo tri tandem bicikla. Direktor ove organizacije pitao me kada smo razgovarali o projektu šta bismo mi sa tim biciklima. Veče pre našeg razgovara u Dnevniku je objavljena informacija da je obnovljen Stari most na Neretvi u Mostaru i da počinje petnaestodnevna svečanost tim povodom. Rekao sam mu da ćemo, ukoliko dobijemo bicikle, da ih odvezemo od Kragujevca do Mostara za tri dana i da obnovimo nekadašnje  pobratimstvo dva grada. I mi eto već 12 godina vozimo taj mataron.

Da li se država i mediji, javnost uopšte, sete osoba sa invaliditetom samo kada su prigodni datumi, kao što je, na primer, nedavno obeleženi 10. decembar, Dan ljudskih prava?

- U nekom smislu da, ali u nekom i ne. Ne bih da zvučim diplomatski i da moj odgovor deluje kompromisno. Kada je u pitanju sport Republika Srbija prednjači u regionu, u smislu da su paraolimpijci rame uz rame sa ostalim sportistima kada su u pitanju nagrade od strane države. I to je zaista evropski nivo, jer država vodi kontinuirano brigu o sportistima. Ostale segmente ne bih da komentarišem detaljnije, ali smatram da bi i na ostalim planovima država mogla da učini mnogo više.

Izgovor zašto se neke stvar ne rade najčešće je novac. Postoji li ipak nešto što je moguće uraditi na poboljšanju položaja osoba sa invaliditetom, a da to ne zahteva novac?

- Sasvim sigurno. Zapravo sam svojim poduhvatom i „55 maratona za 55 dana“ pokazao da svako od nas može uraditi nešto što ne iziskuje novac, pa tako i država. Možemo izdvojiti svoje vreme, možemo učiniti neki napor. To mi je i bila jedna od ideja kada sam kretao u ovaj poduhvat da pošaljem signal i privredi i institucijama i državi da i bez finansijskih sredstava možemo uraditi nešto. Jedan od tih primera je recimo i taktilna staza u dvorištu „Iskre“. Nju mogu napraviti dvojica ljudi koji nisu neimari. Mnogo toga se može uraditi nedostaje samo inventivnosti i kreativnosti i dobre volje.

Zašto nam nedostaje dobre volje da obratimo pažnju na druge?

- Verovatno zato što smo preokupirani dugotrajnom ekonomskom krizom, koja kod nas traje skori tri decenije. Retki su ljudi koji izađu iz klišea, za to su potrebni ili lični resursi ili motivacija, kao što sam ja imao. Ipak, treba se pokrenuti, kako bi se stvari pokrenule.