Iako fizički izgledaju potpuno isto, povezani neraskidivim vezama, funkcionišu intuitivno, ponekad zajednički osećaju bol, međusobno zavise jedno od drugog, u obraćanju im se „ja” često pretvora u „mi”, mentalni i emotivni sklop kod identičnih blizanaca može biti u velikoj asimetriji sa njihovim brojnim zajedničkim osobinama.

Takva vrsta odnosa, gde je često jedan od blizanaca uzor za onog drugog, predstavljajući jedan model ponašanja, koji onaj drugi pokušava da sledi, oduvek je bila izazov za naučna istraživanja raznih psihologa. Takvo zanimanje za istraživanje različitosti kod dvoje na oko identičnih ljudi, prevazilazilo je granice nauke i postalo je oblast interesovanja različitih vidova umetnosti, pa tako i filma.

Pošto je bilo teško naći glumce, identične blizance, a pri tome i podjednako talentovane, jedan glumac je preuzimao obe uloge. Osim što je izazov za glumca da u istom filmu tumači dve kompleksne uloge iste spoljašnjosti, pred njim je i težak zadatak da se pred publikom poništi kao dvostruka ličnost, i nastupi kao dve različite osobe u čiju ćemo verodostojnost poverovati.

Još ako je to poznati glumac kojem je jedinstvenost nedeljiva, zadatak postaje mnogo teži.

Već četrdesetih godina kada je tehnika bar na neki način to dozvoljavala pojavili su se likovi - blizanci koje je igrao jedan glumac, i to u istom kadru: „Čudotvorac” (Wonder man) iz 1945. sa Deni Kejom u glavnim ulogama i „Ukradeni život” (A stolen life) iz 1946. godine sa Bet Dejvis. To se ubrzo pokazalo kao dobar recept, i producenti su se sve više zanimali da velike zvezde igraju u filmovima o identičnim blizancima. Osim dobrog prihoda sa blagajni, tu su i gotovo sigurno nominacije za Oskara za film, glumu, i u ranije vreme za specijalne efekte.

U ulogama blizanaca oprobali su se glumci različitih dijapazona : Džeremi Ajrons, Edvard Norton, Kristijan Bejl, Tom Hardi, Nikolas Kejdž, Džeki Čen, Adam Sendler i mnogi drugi... i da... heh... Žan Klod Van Dam.

Pred vama je mini izbor od dva izuzetna filma i glumačkih remek dela.

Legenda

Britanska gangsterska drama iz 2015. godine, reditelja i scenariste Brajana Helgelenda, rađena po istinitim događajima, u fokus stavlja ozloglašenu braću Krej (Redžija i Ronija) koji su vladali podzemljem Londona 60-ih godina. Tom Hardi u izuzetnoj ulozi dva brata u kojem je Redži promućurniji, staloženiji, šef bande i mozak organizovanog kriminala. Sa druge strane, Roni je šizofreni psihopata, nasilan, impulsivan, poslovno hendikepiran... Zapravo neko koga treba držati blizu, kljukati ga sedativima i trpeti i voleti samo zato što je brat.

Osim uspona i pada bande Krejevih, film govori i o kompleksnom odnosu između dva brata. Roni je uvek u senci Redžija, i iako Redžija doživljava kao uzora, ne može da prikrije ljubomoru i zavist prema Redžijevoj harizmi. Odnosi se još više poljuljaju kada u Redžijev život ulazi Frensis (sjajna Emili Brauning). Ona indirektno u amanet dobija i Ronija, i to je početak sloma te neraskidive blizanačke niti koja vodi ka razrešenju i potpunoj propasti.

Redži gubi konce i primoran je da bira - ne samo između Frensis i svog brata, nego i između brata i sopstvene imperije.

Tom Hardi je odličan primer kako nije dovoljno samo namestiti drugačiju frizuru i staviti naočare, već raznovrsnim glumačkim sredstvima dočarati dva psihološka antipoda... u jednom kadru. Pored obojice Toma Hardija i Emili Brauning, odlične uloge su odigrali Kristofer Ekleston kao Niper iz Skotland Jarda koji ih proganja kroz ceo film i čeka njihovu grešku, kao i Dejvid Tjuels u ulozi računovođe braće Krej.

RONI: Zašto si to uradio?

REDŽI: Zato što ne mogu da ubijem tebe, ma koliko god to želeo.

Adaptacija

Film iz 2002. godine je zapravo pseudo-autobiografska priča scenariste Čarlija Kaufmana u režiji Spajka Džonzija. Na početku vidimo Čarlija Kaufmana koga igra Nikolas Kejdž gde prisustvuje snimanju svog filma „Biti Džon Malkovič” (takođe ga je režirao Džounzi).

Zatim dobija ponudu da adaptira knjigu „Kradljivac orhideja“ Suzan Orlin (Meril Strip). Film u paralelnoj radnji je isto vrsta neke pseudo biografske priče o njoj dok je radila za Njujorker i kada je upoznala Džona La Roša (Kris Kuper), čudnovatog hortikulturistu koji krade i pokušava da klonira jedinstvenu vrstu orhideje.

Pišući o nedostatku inspiracije da adaptira u film „knjigu o cveću u kojoj se ništa ne dešava”, Čarli Kaufman nam otkriva Čarlija Kaufmana koji je patetičan, hipohondričan, pesimističan , nedruželjibiv i sam neadaptiran za spoljni svet. Otkriva nam i Donalda, svog brata blizanca (Nikolas Kejdž,naravno), koji je, kao u vicu, potpuna suprotnost od njega - optimističan, prostodušan, pun ljubavi za ceo svet. Čarli je njegov idol i on bi želeo poput brata da postane scenarista i kasnije sa jeftinom akcionom pričom to i uspeva. Za razliku od filmskog Čarlija, pravi Čarli Kaufman nema u stvarnom životu brata blizanca, pa ovu imaginaciju možemo posmatrati i kao simbol kojim Čarli Kaufman proživljava svoj alter ego kroz lik Donalda.

Iako domaštana, priča ispričana kroz ovaj film predstavlja nam udžbenički primer duhovite, samospoznajne intimne ispovesti o spisateljskoj krizi, kao i krizi identiteta. Prava Suzan Orlin baš i nije bila oduševljena da se fabrikuje biografija njene knjige, a i nje same (naročito drugi deo filma - ko nije gledao, pa da ne kvarim), bojeći se da gledaoci ne pomešaju fikciju sa stvarnošću.

Na kraju je,ipak bila oduševljena filmom, naročito svojim likom u izvedbi Meril Strip. Ne znam šta je Džon La Roš rekao, ali je maestralni Kris Kuper dobio Oskara za sporednu ulogu tumačeći njegov lik. Jedna od najboljih Kejdžovih uloga na žalost mu je donela samo nominaciju. Čarli Kaufman je zaslužio sigurno Oskara za ovo višeslojno i kompleksno remek delo, ali i on je kao i Kejdž na žalost ostao samo na nominaciji. Nominovana je bila, kao i gotovo uvek kad snimi bilo koji film, i Meril Strip.

DŽON LA ROŠ: Adaptacija je dubok proces. Ona znači da pronađeš način za opstanak.