„Možemo biti heroji, bar na jedan dan” - danas, jače nego ikad, reči pesme „Heroes” Dejvida Bouvija odzvanaju kao potreba solidarnosti i vere među ljudskom rasom. Kao što se trenutno lekari koji se danonoćno bore protiv epidemije, kao i druge službe, pre svega u prehrambenoj industriji stavljaju u izloženost „borbenih redova“ i svakodnevno mame aplauze, tako i svako doba i svaka nesreća ima svoje heroje. To nisu ljudi sa nadprirodnim moćima, super oružjem i magičnim svojstvima. To su obični ljudi iz naroda koji su samarićanstvo stavili ispred ličnih interesa, i koji su zbog pomoći drugima, svoj život stavljali u opasnost. To su hrabri ljudi koji su svojim delima ostavili trag u životima mnogih ljudi, a opet ostali van svetlosti reflektora i pažnje koju su zaslužili, a koje opet sami nisu željni.

U mnogim slučajevima, film je taj koji im je podigao spomenik, da se ne zaboravi da iz najgorih vremena izrastaju najbolji ljudi. Pojedini filmovi, u svojim igranim i dokumentarnim formama, bazirajući priče na stvarnim ličnostima i događajima nemaju misiju da nam samo ispričaju priču, već da nas ostave zamišljenim i da podstaknu  empatiju i čovečnost, i probude tu herojsku klicu koju svako od nas, siguran sam, negde u dubini poseduje, bar na jedan dan...

Napomenimo neke nezaobilazne biografije: „Šindlerova lista“ (1993), „Gandi „(1982), „Hotel Ruanda“ (2004), „Vapaj za slobodom“ (1987), „Erin Broković“(2000), „ Templ Grandin“ (2010), a posebno u ova remena, reprezentativan film „Molokaj“ (1999), istinita priča o svešteniku Demijanu koji se tokom devetnaestog veka našao na ostrvu Molokaj kako bi pomagao bolesnima od lepre i sam se izlažući toj bolesti.

Na žalost, nisu samo epidemije te, koje traže heroje, tu su i bezočni zločini, teroristički napadi, i koncentracioni logori (Nije slučajno „Šindlerova lista“ uvek prva na listi kada se govori o herojstvu.) Predstavljam dva novija filma, čiji heroji imaju tu hrabrost, čovečnost i dušu koja će se večno pamtiti.

Dnevnik Diane Budisavljević (2019)

Na dan sećanja na žrtve holokausta, na RTS-u je premijerno prikazan igrano-dokumentarni film o Diani Budisavljević, dobrotvorki i heroini koja je pod imenom organizacije za pomoć pravoslavnim majkama i deci, iz logora u Hrvatskoj spasla preko deset hiljada dece od sigurne smrti. Film u srpsko-hrvatsko-slovenačkoj produkciji okupio je glumce i saradnike sa čitavog prostora bivše Jugoslavije, a scenario i režiju potpisuje Dana Budisavljević.

Film je baziran na naknadno otkrivenim dnevnicima od 1941. do 1945. u koje je Diana beležila svoje i akcije svojih saradnika u pružanju humanitarne pomoći i spasavanju srpske dece. Tokom 1941, Diana Budisavljević (Alma Prica), Austrijanka udata za poznatog lekara, Srbina iz Zagreba, Julija Budisavljevića (Igor Samobor) saznaje da ustaše otvaraju logore i u njih šalju Jevrejke, pravoslavke i njihovu decu. Jevrejska opština tajnim kanalima uspeva da doprema namirnice i garderobu za Jevreje, ali Diana saznavši da o Srbima niko ne brine, uzima stvar u svoje ruke, i organizuje čitavu mrežu za pomoć Srpkinjama u logoru Lobogradu. Muž, iako već obeležen kao Srbin, uplašen je , ali staje uz nju. Posle određenog vremena logor se zatvara, ali se otvaraju novi. Među njima i onaj najmračniji, u Jasenovcu.

Na žalost, na koja god vrata da je pokucala, Diana je odbijena. Onda je došao na red i logor Gradiška, gde su odvođena deca, čiji su roditelji poslati na prinudni rad u Nemačkoj. Preko kontakata uspeva da uđe u logor i uz veliki otpor ustaša, uspeva da za većinu dece isposluje da su bolesna i na taj način ih izvuče iz sigurne smrti smestivši ih u domove i hraniteljske porodice. O svemu tome vodila je kartoteku sa ubeleženim imenima dece, koja joj je odmah nakon rata oduzeta.

O potresnim događajima unutar zidina ovih logora, u dokumentarnim delovima, govore i preživeli svedoci, tada deca (Živko, Nada, Milorad, Zorka), koji se čitav život svakoga dana nose sa živim sećanjima na to grozno vreme.

Film je urađen u crno-beloj tehnici što dodatno pojačava mučnu atmosferu teskobe. Kroz film se provlače i jezivi dokumentarni snimci iz logora (npr. Bolesna deca umiru dok im je telo prekriveno muvama, a za to vrme onu snažniju decu oblače u ustaške uniforme zbog snimanja propagandnih filmova) koji čoveka teraju da vrišti od besa. Posmatrajući hrabrost i borbenost Diane Budisavljević, ipak se budi vera u poljuljano čovečanstvo.

Film je i apsolutni pobednik festivala u Puli. Pored sjajne Alme Price i Igora Samobora u filmu igraju: Mirjana Kranović, Krešimir Mikić, Tihomir Stanić, Ermin Bravo, Vilim Matula, Boris Ospan i dr.

Hotel Mumbaj (2018)

Baziran na istinitim događajima, dramatičan film u režiji Entonija Marasa, govori o terorističkim napadima koji su potresli Mumbaj, 26. novembra 2008. godine, a u središte priče stavlja događaje pri napadu na luksuzni hotel „Tadž“.

Deset islamskih fundamentalista, pod patronatom vođe koji sebe naziva „Bik“ i koji im izdaje naredbe preko mobilnih telefona, počinje da iz mitraljeza seje smrt po Mumbaju. Vrhunac terorističkih napada koji su počeli na  železničkoj stanici, a nastavili se po bolnicama, trgovima, restoranima odigrao se u hotelu „Tadž“ gde odsedaju bogati turisti. Film prati zaposlene i goste hotela, među kojima su i američki milijarder Dejvid (Armi Hamer) sa svojom suprugom iz Indije Zahrom (Nazanin Boniadi) , dadiljom Seli (Tilda Kobam- Harvi) , i njihovom bebom, zatim ruski oligarh Vasilij (Džejson Ajzak) i drugi bogati gosti hotela. Svi su oni poželjne žrtve koje bi privukle pažnju sveta na teroristički napad.

Dva čoveka u celom tom haosu ostala su pribrana, mladi konobar Arjun (Dev Patel) i šef kuhinje Oberoi (Anupam Ker). Dok Dejvid pokušava da pronađe izlaz, Zahra da se spoji sa svojim detetom koje Seli krije, bogata gospođa Vin (Karmen Dankan) menja svoje rasističke stavove, a hrabri lokalni policajci Vam (Nageš Bonsle) i Kanu (Vital Kale) pokušavaju da upadnu u hotel, Arjun i Oberoi, kao i ostali zaposleni trude se da spasu što više gostiju krijući ih u nepristupačnijem ekskluzivnom baru.

Satima traje kriza jer se očekuje antiteroristička jedinica iz Nju Delhija. I dok minuti traju kao večnost, grupa terorista nastavlja da teroriše hotel paleći i ubijajući koga god sretnu, svi zarobljeni moraće da se odluče na krajnji proboj ka izlazu i slobodi.

Sa glumačke pozicije, najteži zadatak pored pomenutih imaju i glumci koji igraju teroriste (Amandip Sing, Suhail Nadžar, Manoj Mehra, Dineš Kumar, Amriptal Sing, Kapil Kumar Netra) koji su likove nemilosrdnih džihadista neverovatno verodostojno preneli. Film je izuzetno napet i obiluje žestokim scenama sa mnogo pucnjave, ali ujedno i prožet emotivnim nabojem u okolnostima kada se dva hrabra čoveka žrtvuju za svakog gosta, a porodice pokušavaju da očuvaju jedni druge.

Ovaj bezumni čin je tog dana samo u hotelu „Tadž“ odneo preko stotinu žrtava, od kojih su polovina bili zaposleni koji su štitili goste.