FILMSKI VIKEND PONEDELJKOM

Posleratna Italija, razrušena i siromašna, ipak je imala snage da posle Musolinijeve diktature ostvaruje značajne domete na polju kulture i umetnosti. Ono što je u rojalističkoj istoriji bilo namenjeno nekoj drugoj, višoj klasi počelo je da se vraća narodu koketirajući između komunističkih, radničkih i zapadnjačkih socijalnih vrednosti. Približavajući film narodu, reditelji su ogolili stvarnost i prebacili ga na platno. Crno-bela tehnika samo je pojačavala sumornost i neizvesnu budućnost u kojem je se nalazilo italijansko društvo.

U takvoj situaciji prirodno su se nametali ideali, te su filmovi bili prepuni simbola  koji su dočaravali čežnju  za boljom sutrašnjicom. Krcat fantastičnim elementima, filmski italijanski realizam dobio je novu dimenziju.

Tada nastaje i potpuno novi žanr u kinematografiji- italijanski neorealizam. Jedan od rodonačelnika tog žanra bio je i veliki sineasta , Vitorio de Sika...

Sigurno ste imali prilike da pogledate dva remek dela iz njegovog opusa: „Kradljivci bickla“ i „Čudo u Milanu”, koji na najbolji način oslikavaju razrušene porodice koje nastoje da prežive u teškim vremenima. Likovi se smeju, plaču, lete i bore se protiv sistema fantazmagoričnim snovima, pre nego radikalnim metodama.

Ne treba zaboraviti ni „Opsesiju“ Lukina Viskontija. Zatim dolaze Felini, Antonioni... I,kako bi rekli: „Ostalo je istorija”...

Uređenjem nove republike i rastom standarda, pojavom Vespe, kolora, neorealizam polako odlazi u istoriju i već krajem pedesetih gotovo da ga nema. Tek na trenutke, kao incident, neko iskoči i nostalgično podseti na ta vremena kao na primer Felini u „ Amarkordu”.

U dugom razdoblju samo su baš Felini, Antonioni i nadolazeći Pazolini i Bertoluči nagoveštavali da se ipak nešto kuva u Italiji. Veliki italijanski studio „Činečita”, koga je osnovao Musolini da bi pravio svoje propagandne filmove postalo je igralište i za američke filmadžije...

I kada se pomislilo da ćemo se u budućnosti tog žanra podsećati samo u kinoteci, DVD-u, i vrlo retko na televiziji, dolaze nam za kratko vreme dva Oskarom nagrađena filma „Sinema Paradizo“ Đuzepea Tornatorea i  „Mediteraneo“ Gabrijela Salvatoresa. Italijanski realizam u nešto izmenjenom obliku seli se iz gradova u ruralne krajeve, ali se kroz njih može osetiti poetika prošlih vremena...

Zatim Totrnatore sa Monikom Beluči snima „Malenu“ i nova moda se uvlači  među italijanske filmske radnike.

Taj novi – stari žanr živ je i u 21. veku...

Imao sam zadovoljstvo da pogledam dva nova izuzetna ostvarenja, koja bi uz ranije pomenute, a ipak i dosta poznate naslove ušla u izbor preporuke za ovonedeljno izdanje „Filmskog vikenda ponedeljkom“.

SREĆAN KAO LAZARO

(Lazzaro felice, 2018 )

Film mlade, talentovane italijanske rediteljke Alis Rorvaker (Alice Rohrwacher) i te kako nastoji da oživi italijinski neorealizam. Smešten u zabačeno seosko okruženje vrlo nas brzo upoznaje sa živopisnim likovima, koji po ceo dan rade na plantažama duvana. Oni su siromašni, otrgnuti od civilizacije u tragi komičnim okolnostima, spavaju jedni preko drugih, jedu bilo šta što je jestivo i vode ustaljen i letargičan život. Među njima živi i Lazaro prostodušni, naivni i do krajnih granica neiskvareni mladić koga u debitantskoj ulozi igra Adriano Tardiolo...

Ubrzo nam se iskristališe ta čudna antiutopijska slika kada vidimo da su oni zapravo kmetovi na posedu markize De Lune (posle više od decenije vidimo Nikoletu Braski). Oni rade besplatno za markizu i njenog razmaženog sina, jer za kapitalizam nisu čuli, i njihova jedina realnost je feudalni sistem u kojem je najveći uspeh ne ostati dužan.

Snažna alegorija klasnog raslojavanja dolazi u trenutku, kada se neobično prijateljstvo između Lazara i markizinog sina prekida usled tragičnih okolnosti u kojem Lazaro pada u provaliju. Država saznaje za zlokobni markizin projekat, policija upada i cela Italija saznaje za postojanje kmetova u modernom svetu. Narod biva oslobođen i odlazi u grad gde živi na margini društva i rubu egzistencije. Lazaro je preživeo neverovatan pad i posle dosta godina u gradu pronalazi izgubljene prijatelje...

Ali ima nešto što Lazara izdvaja od svih drugih...

Tu nam pored večnog pitanja da li čista dobrota može pobediti bezdušnost i bezličnost današnjeg društva, rediteljka postavlja i religijsku tezu šta se oslikava kroz lik večno mladog Lazara... novi mesija, možda.

Ali, ključni motiv filma se možda najbolje oslikava u rečenici koju izgovara markiza: „Ako ih oslobodim, znaće da su bili robovi”.

ČOVEK KOJI JE KUPIO MESEC

(L'uomo che comprò la luna, 2018)

Lazar Ristovski je kupio mesec u novom filmu mladog Paola Zuke, koji je jednim od najgledanijih italijanskih filmova u poslednjoj dekadi udahnuo snažan sentiment Sardinije...

Italijanska vlada saznaje da je neko sa Sardinije kupio Mesec i na taj način doveo Italiju u smrtnu opasnost od američkog imperijalizma. Agenti službe pronalaze mladog nespretnog vojnika sa sardinijskim korenima (Jakopo Kulin) i pokušavaju da ga infiltriraju u negostoljubivo područje Sardinije kako bi otkrio ko stoji iza tako „bezočnog čina”.

Pošto se svojih korena ne seća i ne želi da se seća, agent Kevin, koji se nekad zvao Gavino, mora proći kroz komlpletnu obuku da bi postao pravi Sardinac i u tu svrhu dobija i učitelja... Slede urnebesno duhovite scene njegovog preobražaja i nama tako daleko od tih prostora približava duh i kulturu jednog naroda...

Tempo filma je ujednačen i ne očekujte naročito dinamičnu komediju, ali romantično sentimentalno putovanje na sever Italije prepun suza i smeha nagoni da ga odgledamo u dahu. Vraćanje korenima i spoznaja identiteta osnovna je vodilja filma. Lik Tanedua, ribara sjajno igra naš Lazar Ristovski koji za ljubav svoje žene (Anhela Molina), njoj kupuje mesec zato što joj je to u mladosti obećao - što je sasvim normalno jer, a to je momenat fantastičnog u filmu, svaki Sardinjanin kad umre odlazi na mesec i on pripada njima...

Paolo Zuka  nam je još u uvodnim kadrovima najavio izuzetno emotivno filmsko iskustvo,a to je i ostvario jer „pravi Sardinjani uvek održe svoje obećanje“.