Zima u Šumadiji vreme je svinjokolja ili „ubojnica”. Danas je ovaj stari običaj sve ređi – nekad nije bilo domaćinske kuće koja nije za sledeću sezonu pripremala meso i „suvomesnato”, a danas su retke porodice koje to još rade.

U selu Bare, na otprilike pola puta između Kragujevca i Gornjeg Milanovca, domaćin Radosav Savić zvani Pop, utovio je svinju. Po tek napadalom snegu, u rano jutro, stigao je i kasapin da utovljenu svinju pretvori u šnicle, krmenadle, plećku, ribić..  A vešte ruke domaćina pripremiće čvarke i sušeno...

– Nema kuće koja nekad nije klala – jednostavno, nije bilo mesara, pa samim tim ni mesa gde da se kupi. Danas kad je mesara da svakom ćošku. Mi još koljemo – pre svega zbog uštede, a i da znamo šta jedemo, kaže domaćin Radosav Savić Pop.  

A čim se počelo sa radom, stižu i prve komšije. Jedan od njih odmah se hvata posla, pa podlaže kazan za kuvanje masti.

– Već godinama imam kasapina koji mi sređuje meso, ali eto, baš se pogodilo da ove godine nije mogao. Srećom našao sam drugog, koji je odmah uskočio da pomogne, priča Pop, dok kasapin veštom rukom seče meso.

– Komšija koji topi mast je poreklom iz Vojvodine, ali već nekoliko godina živi u našem selu. Preselio se kada je otišao u penziju, i uvek je voljan da pomogne, nastavlja Pop dok počinje da pali još jednu vatru.  

Ovoga puta za roštilj.

– Kod nas je običaj da prvo meso koje se izreže, odmah ide na roštilj – za kasapina i one koji su došli da pomognu. Uskoro će da svrate i ostale komšije i i rođaci, da obiđu „radove”. Običaj je i da se čim se uđe u dvorište povikne „Pomaže bog majstore, kako ide pos’o“.

Domaćin kaže da je svinju „tovio“ oko godinu dana, hranio je kupljenim koncetratom, ali i dulecima iz njive, kao i svežom travom.

– Koncetrat daje masu, a duleci i trava meso čine ukusnijim. Ne može da se poredi sa mesom iz prodavnice. Nikad ne znaš čime je ta svinja hranjena i odakle je meso uveženo. Ma videćeš, kad ga stavim na roštilj, pa onda probaj i sam oceni, siguran je u svoj proizvod domaćin.

Kako je već običaj kod nas Srba, čim zamirišu čvarci, ubrzo se stvore i ostale komšije i rođaci, malo da pomognu, a više da ocene kvalitet vrućeg i masnog proizvoda...naravno uz rakiju, pivo ili vino!

Posle nekoliko čašica rakije, atmosfera postane baš vesela, a šala i seoskih priča na pretek.

Naš domaćin dodaje da osim kvalitetnog mesa, bitna stavka je i ušteda.

- Nijedan pravi seljak neće da kupuje meso u kasapnici ili prodavnici. Kada sve saberem što sam kupio dok sam hranio svinju i uporedim sa cenom mesa u prodavnici, oko 50.000 dinara je ušteda. Imaćemo oko 80 kilograma mesa, a upola od toga je mast. Tačno je da je sve to posao, ali sin i ja drugog posla nemamo, osim poljoprivrede, objašnjava Pop.

Kada mesar, ili u selu kasapin, iseče meso, jedan deo ide u zamrzivač, a drugi u pušnicu na sušenje. Taman će da stigne za praznika.

- Mi za Novu Godinu uvek imamo sveže meso i čvarke. A eto stiže i Božić, a valja da ostane i za srpsku Novu godinu. Valjda će da bude nešto i za posle praznika, duga je zima, uz smeh dodaje Radosav zvani Pop.

Domaće meso i čvarci, moraju i da se dobro zaliju nekim alkoholnim pićem – ali to više zbog zdravlja, pošto je to oprobani recept protiv prehlade.