Na 185. godišnjicu Knjaževsko-srpskog teatra, statuetu „Joakim Vujić”, jednu od najprestižnijih pozorišnih priznanja za životno delo, dobilja je Milanka Berberović, kostimograf i dugogodišnji profesor na Fakultetu primenjenih umetnosti. Od 1985. godine, kada je prvi put ustanovljeno ovo priznanje, statuetu „oca srpskog teatra” dobijali su glumci, reditelji, dramaturzi, scenografi i  pozorišne institucije.

Ove godine je, po prvi put, i „kostim”, kao nezaobilazni deo svake pozorišne predstave dobio svoje mesto među laureatima. Istom prilikom, prsten sa likom „Joakima Vujića” dobila je Jelena Janjatović, kostimograf Knjaževsko-srpskog teatra. 

Izuzetno zahtevan posao kostimografa, pored skiciranja i izrade, mora biti i koherentan sa rediteljskom postavkom, funkcionalan i udoban glumcima, u simbiozi sa scenografskim rešenjima, vidljiv pod dizajniranim svetlima. Na filmu, kostim je prepoznat kao značajan još od samih početaka, pa i kao baza za stvaranje lika i žanra (lik skitnice Čarlija Čaplina npr.).

Osim u nekim distopijskim, futurističkim ili postapokaliptičnim žanrovima, gde kreator može da se razmašta, kostim mora biti tačan i veran prikaz vremena koji predstavlja. Naročito je to vidljivo u filmovima koji obrađuju jasne epohe, pa je za kreaciju potrebno opsežno i dugotrajno istraživanje. Pojavom televizije, te TV filmova i serija, nateralo je studije da više novca ulažu kako bi naterali ljude da se vrate u bioskop. „Noir” filmovi su sve više padali u drugi plan i tada se kraće sa najezdom istorijskih spektakala.

Filmovi su se sve više snimali u koloru, a ogromni budžeti dozvoljavali su veliki broj zvezda i statista. Sve je njih trebalo obući u dosledne kostime. Nižu se spektakli kao što su: „Ben Hur”, „Spartak”, „Kleopatra”, „El Sid”, „Veliko bekstvo“.

I dok se scenografi bore protiv kompjutera ili mu se prepuštaju, kostim opstaje kao dokaz opstanka realističnog pogleda na filmsku umetnost. Dva naredna filma, pored svojih dramskih kvaliteta, kroz scenografiju i kostim, pružaju nam putovanje u konkretne događaje koje su obeležile jedno vreme.

Kuća kraljevog namesnika

Britanski film iz 2017. (Viceroy`s house) englesko-indijske rediteljke Gurinder Čade, specijaliste za filmove koji se bave britansko-indijskim odnosima („Igraj kao Bekam“, „Brak i predrasude“, „Gospodarica začina“ , „Beecham house“) vodi nas u Nju Delhi 1947. godine. Velelepna palata „Raštrapati Bavan“ sa svojih petstotina zaposlenih spremna je da primi poslednjeg britanskog kraljevog namesnika (vice-kralja) Luisa Mountbatena (Hju Bonevil), koji dolazi sa suprugom Edvinom (Džilijan Anderson) i ćerkom Pamelom (Lili Travers).

Njegovo nameštenje trebalo bi da potraje nekoliko meseci, tek toliko da posreduje u dobijanju Indijske nezavisnosti. Međutim, stvari se komplikuju kada dolazi do otvorenog sukoba između Hindusa i Sika sa jedne, i muslimana i njihovih pretenzija ka sopstvenoj nezavisnoj državi sa druge strane. Paralelno sa vicekraljevim mukama da održi mir, film prati i naizgled nemoguću ljubavnu priču između dvoje službenika palate, mladog Hindusa Džita (Maniš Dajal) i muslimanke Alie (Huma Kureši). Dok se njihova ljubav razbuktava, širi se i sukob između hindusa i muslimana širom ulica gradova Indije i u samoj palati. Da bi se nekako sačuvao mir, nastupaju teški pregovori između budućeg predsednika Nehrua (Tanvir Gani), velikog duhovnog vođe Gandija (Niradž Kabi) i muslimanskog vođe Ali Džine (Denzil Smit).

Kako bi se izbeglo krvoproliće, Nehru pristaje na podelu Indije i nastanak islamske države Pakistan. Umesto zajedničkog života i mira, ucrtavanje granica je dodatno pogoršalo odnose među narodom i dolazi do najveće izbegličke krize u svetskoj istoriji. Muslimani napuštaju Nju Delhi, dok Hindusi napušaju oblasti Karačija, Lahora i drugih pandžabskih oblasti koje će pripasti Pakistanu.

Takav razvoj događaja razdvaja i Džita i Aliu. Lord Mountbaten koji se borio za indijsko jedinstvo biva razočaran saznanjem da je britanska vlada tu podelu od ranije i planirala, kako bi se kroz Pakistan suprotstavili uticaju Sovjeta na socijalističku vladu Indije.

Posle proglašenja nezavisnosti, Lord je sa suprugom ostao u Indiji baveći se humanitarnim radom pomažući izbeglice i indijski narod. Ovaj višeslojni film sadrži ljubav jednog čoveka prema jednom narodu, zabranjenu ljubav dvoje pripadnika različitih religijskih skupina, ali i svu opasnost koje nose politički i ekonomski interesi jedne velike sile preko leđa jedne cele nacije.

Sjajne kostime za ovaj film (posebno obratiti pažnju na oblačenje Lordove uniforme ) uradio je Kit Maden - sjajno se uklopivši u raskoš scenografije koju potpisuje Siima Kašjap.

Trafikant

„Trafikant“ (Der Trafikant)  je austrijsko-nemački film iz 2018. godine u režiji Nikolas Lojtnera, nastao po bestseleru austrijskog pisca Roberta Sitlera. Radnja je smeštena u Austriju na izmaku 1937. godine, a uoči nacističke okupacije.

Mladi Franc (Simon Morze), ostavši bez prihoda, na nagovor majke (Regina Frič) napušta rodno selo i odlazi u Beč da radi u prodavnici duvana i novina kod majčinog prijatelja iz mladosti Ota Tršnjeka (Johan Krič). Ta prodavnica je ujedno i sastajalište ljudi različitih klasnih struktura i ideoloških mišljenja. Kroz likove levičara, grofova, običnih građana, pritajenih fašista dobija atmosferu nadolazećih promena. Jedna od stalnih mušterija je i čuveni psihoanalitičar Sigmund Frojd (Bruno Ganc).

Franc sa Frojdom razvija prijateljstvo i moli ga za pomoć u pronalaženju načina da prilazi devojkama. Franc upoznaje Anješku (Ema Drogunova), češku imigrantkinju i siromašnu kurtizanu. Zaljubljuje su nju, ali saznavši da je on njoj „usputna stanica”, doživljava razočarenje i mladalačku patnju kroz koju prolazi upijajući savete svog novog prijatelja Frojda.

Kako nacisti preuzimaju vlast, tako i kolorit filma dobija mračnije i zloslutne tonove. Zbog svojih pacifističkih stavova, u stalnom sukobu sa svojim komšijom mesarom, nacistom, Oto Tršnjek, biva uhapšen pod sumnjom da podriva Rajh, te tako breme nesigurnosti pada na Francova leđa. Rastrzan između zabrinutosti za sudbinu svog gazde, neuzvraćene ljubavi i zabranjenog prijateljstva sa Jevrejinom Frojdom, večiti sanjar Franc, preuzima akcije sa mogućim tragičnim završetkom.

Ovaj film govori o ljubavi, odanosti, časti, a i o preranom sazrevanju jednog mladića u okolnostima kada na scenu stupa najveće zlo dvadesetog veka. Atmosferu tog vremena su pored reditelja i odličnog kastinga, dočarali i direktor fotografije Herman Dancendorfer, sjajna scenografija Bertrama Rajtera, i uz njih , savršeno uklopljeni kostimi Katerine Čepek.