„Šah zarobi igrača na osoben način, okuje mu um i mozak, čime ograniči duhovnu slobodu čak i najjačeg čoveka“ - govorio je Albert Ajnštajn o šahu. Od šestog veka, šah se smatrao kraljevskom igrom, a partije su doživljavane kao ratovi umova. Psiholozi kažu da su šahovski geniji intelektualno superiorni, osobeni, egoistični i obdareni strateškim razmišljanjem. Ukoliko u nekom od njih postoji i malo neuravnotežeonsti, opsednutnost šahom ih dovodi do samih granica mentalnog zdravlja. Kada se život pretvori u „tablu“, često se i gubi pojam racionalnog, pa je Viktor Korčnaj tvrdio da je igrao šah sa mrtvacem, Rubinštajn je iskočio kroz prozor tvrdeći da ga juri muva, a Štajnic, koji je na kraju završio u mentalnoj ustanovi tvrdio je da je šah igrao preko radio talasa protiv Boga, i da ga je pobedio.

Naravno, ne treba nikog uokvirivati u kalupe, ali istina je da su osobenost i genij svakog šahovskog majstora bili izazovno polje u istraživanju filmskih umetnika (čuvena scena šahovske partije između viteza i Smrti u Bergmanovom filmu „Sedmi pečat“). Posle najveće šahovske borbe na svetu između Bobija Fišera i Borisa Spaskog, igra postaje sve popularnija i zauzima mesto u popularnoj kulturi. Statičnost i moguće dugotrajne partije nisu poremetile dinamičnost nekih ostvarenja, već su im davale napetost i psihološke obrasce u različitim žanrovima, na primer: „U potrazi za Bobijem Fišerom“ (1993), „Žrtvovanje piona“ (2014), „Lovac na potezu“ (1992), „Luizinova odbrana“ (2000), „Favorit iz senke“ (2014), „Kraljica na potezu“ (2009), a tu su i španski „Šahista“ (2017), francuski „Opasni potezi“ (1984) koji je dobio Oskara za najbolji strani film, kao i izvanredni kratki Pixarov animirani film „Gerijeva igra“ (1997).

Da zaokružim priču, predstaviću dva filma koja reprezentuju igru i način koji ovi brilijantni umovi funkcionišu.

Bobi Fišer protiv sveta (Bobby Fischer Against the World, 2011)

Dokumentarni film rediteljke Liz Garbus, donosi biografski ispripovedanu priču o najbriliantnijem umu, ali verovatno i najvećim osobenjakom i usamljenikom koji je šahovski svet imao, Robertu Bobiju Fišeru. Kroz arhivske snimke, intervjue koje je tokom života davao, kao i intervjue njegovih saradnika, velikih šahista i neznatnog broja njegovih prijatelja dobijamo uvid u njegov genijalni, ali mračni um. Od malih nogu nije osećao bliskost ni sa porodicom niti je imao prijatelje, i od šeste godine, šah postaje čitav njegov svet i alter-ego. Pobeđuje na svim mogućim turnirima i simultankama, i polako skreće pažnju na sebe čitave javnosti.

Danima je bivao u stanju da bude zatvoren proučavajući knjige šahovskih problema, ali i opsednut fizičkim vežbama. Po rečima njegovog ličnog trenera Harija Snajdera, Bobi je želeo da ojača kako bi mogao jače da stiska ruke protivnicima. U to vreme, Sovjeti su bili nadmoćni u šahu, i imali su prvaka sveta - Borisa Spaskog. Amerikanci su imali Fišera, i stvorila se idealna prilika da se „hladni rat“ u formi strategije premesti na šahovsku tablu. Centralni deo filma i govori o najvećoj šahovskoj partiji u istoriji - tituli za prvaka sveta. Sve ono što je pratilo taj meč, bilo je i mnogo više od šaha. Borba za titulu je izazvala  toliku pažnju u celom svetu da su je poredili sa kultnim bokserskim mečom: Ali- Frejzer. Igralo se u dvanaest pobeda, a čuveni susret je bio na Islandu 1972. godine.

Problemi su počeli i pre nego što je partija i počela, pa tako Fišer nije prvo ni hteo da dođe na Island. Pa je onda krenuo, ali pobegao sa aerodroma i krio se kod Entonija Sejdija, lekara i bivšeg šahiste, jednog od retkih koji je Bobija trpeo, a koji  je i producent ovog filma. Posle ubeđivanja tadašnjeg šefa diplomatije Kisindžera, a posle brojnih odlaganja na kraju ipak dolazi na Island.

Međutim, ni tu njegovim ispadima nije kraj, tako da na prvi meč poprilično kasni, a zatim i gubi za šta okrivljuje kamere koje su mu previše zujale oko glave. Na drugom meču se nije ni pojavio, pa je gubio sa dva-nula. Posle peripetija, sabira se i fantastičnim partijama na kraju dolazi do pobede i titule svetskog prvaka. Sve se menja, 1973. godine, kada Fišer sam sebi daje mat.

Izoluje se, raskida malobrojna prijateljstva, raskida sa porodicom i ulazi u psihoze. Ne želi da brani titulu 1973, pa tako bez borbe titula odlazi Karpovu. Proganjaju ga paranoje da žele da ga ubiju Rusi i Mosad, a postaje i izraziti anti-semita i takoreći nestaje sa lica zemlje.

Početkom devedesetih u njegov život ulazi Zita Rajčanji, njegova obožavateljka i sa njom stupa u vezu.

Ona je zaslužna i za njegov povratak šahu i čuvenom „revanšu“ sa Spaskijem koji se igrao 1992. u Jugoslaviji (u Beogradu, i na Svetom Stefanu), zemlji prema kojoj je gajio posebne afinitete. Taj meč je odjeknuo u svetu i po odluci Vlade SAD da zbog kršenja embarga, Bobija Fišera osudi na zatvorsku kaznu. U filmu je i scena kada na konferenciji za štampu on pljune na taj dopis. Posle meča na kojem je on pobedio, što nije imalu zvaničnu težinu, nastavlja da bude svetski nomad bez sopstvene države. Posle hapšenja u Japanu, Island mu nudi državljanstvo, gde odlazi, drži vatrene govore protiv SAD i Jevreja i još više se otuđuje od ljudi. Ne želeći da se leči od benigne bolesti prostate, umire 2008. godine.

Žalosno je što se u gomili intervjua , među kojima su i velika imena šaha poput Kasparova, Judite Polgar, Ase Hofmana baš i ne nazire empatija, te je ostao upamćen i kao arogantni, samoljubivi mizantrop i duševno oboleli čovek koji nije imao ljubavi ni za prijatelje ni za porodicu. Tome sigurno doprinosi i njegova iracionalna mržnja prema Jevrejima i radost zbog terorističkih napada 11. septembra 2001.

Međutim, voleli ga ili ne, svako se slaže da je Bobi bio najveći šahista 20. veka i čovek koji uzdigao popularnost ove igre od pojave velikog broja novih poklonika do bogatih finansijskih nagradnih fondova na turnirima.

Bobi Fišer: Ne smatram sebe šahovskim genijem. Smatram sebe genijem koji igra šah.

Fahim  (2019)

Reditelj Pjer Fransoa Martin Laval donosi istinitu  priču o dečaku Fahimu Mohamedu, talentovanom šahisti iz Bangladeša, koji sa ocem dolazi u Pariz. Da bi ozbezbedio budućnost svoje porodice, Nura Alam (Mizanur Rahaman) planira da ilegalno napusti Bangladeš i emigrira u Francusku. Planirajući da dovede ostatak svoje porodice, kada se za to steknu uslovi, na put povodi samo sina Fahima (Asad Ahmed), ubeđujući ga da će ga u Parizu upoznati sa šahovskim velemajstorima. Posle peripetija na granicama, konačno stižu u Pariz, ali stvari se ne odvijaju onako kako je Nura zamislio.

Pošto su potrošili ušteđevinu na jeftine hotele, završavaju na ulici gde ih pronalazi Crveni krst i odvodi u hostel za azilante. Fahim tamo pohađa i školu, i polako počinje da savladava francuski jezik. Na preporuku socijalnih radnika iz Centra, Nura odvodi Fahima u šahovski klub u Kreteju, predgrađu Pariza. Tamo se susreće sa Silvanom Šarpentjeom (Žerar Depardje) , nastavnikom šaha.

U početku ga temperamentni i ambiciozni, ali izvrsni i očinski nastrojeni pedagog  Silvan odbija, jer je školska godina već počela, ali uvidevši Fahimov talenat i uz podršku dobroćudne i humane upravnice kluba Matilde (Izabel Nanti) odlučuje da Fahima primi u svoju grupu.

Ubrzo, Fahim stiče naklonost kako Silvana, tako i ostale dece u klubu. Sa druge strane, Nura čini sve kako bi dobio vizu. Fahim napreduje na časovima, ali ga nemirni karakter košta pobede na turniru. Nura saznaje da je odbijen za vizu, te da njemu preti deportacija, a dečaku smeštanje u hraniteljsku porodicu. Da bi sačuvao sina, govori mu da je dobio posao noćnog čuvara, pa Matilda i Silvan prihvataju da ga uzmu kod sebe. Dok se Nura krije i bori sa sistemom, Fahimovi drugari takođe nude pomoć, i on svako veče provodi kod različitih prijatelja. Za to vreme Silvan pokušava da ubedi predsednika šahovskog saveza Francuske, da se Fahimu omogući igranje na državnom prvenstvu Francuske. Fahim ne zna da mu je otac u problemima i pored pripreme za prvenstvo proživljava najlepše dane nesvestan da počinje trka sa vremenom za sopstveni opstanak.

Ovaj dirljivi film, pun emotivnog pozitivnog naboja, i na momente veoma duhovit, nije samo priča o šahu, već i o roditeljskoj ljubavi, požrtvovanosti jednog nastavnika , kao i o iskrenom dečijem prijateljstvu. Ovaj film nam pokazuje i koliko surova može biti borba za opstanak, dostojanstvo i ljudska prava i koliko moć zajednice može biti od pomoći u toj borbi.