U toku ove vanredne situacije, svedoci smo novog načina prenošenja znanja. Preko televizije, internet platformi i raznih društvenih mreža, učitelji, nastavnici, profesori trude se da đaci ne ostanu uskraćeni njihovog plana i programa usled ovog prinudnog raspusta. I koliko može da se primeti to za sada jako dobro funkcioniše.

To nas nagoni da se, u slavu prosvetnih radnika, osvrnemo i na filmska ostvarenja koja slave obrazovanje.

Često su filmovi kroz raznorodne žanrove donosili priče iz školskih klupa. U ostvarenjima gde su romantični, duhoviti, problematični, pubertetski nesigurni đaci stavljani u prvi plan, profesori su uglavnom bili antagonisti koji su spolja doprinosili radnji. Filmovi koji su posmatrani iz drugog ugla, onog pedagoškog, uglavnom su smeštane u sredine, gde su problematični đaci beleželi slabe rezultate, bez jasne budućnosti, stavljeni na margine društva. To su priče o profesorima, herojima, koji i pored prepreka nikad nisu odustajali od dece, i davajući im dodatnu nesebičnu pažnju, izvodili ih na pravi put, dokazivavši gledaocima moć edukacije.

Iz takve socijalno-angažovane forme rodili su se likovi legendarnih „filmskih“ profesora: „Gospodinu sa ljubavlju“ iz 1967. sa Sidnijem Poatjeom, „Stoj čvrsto i odradi posao“ iz 1988. sa Edvardom Džejms Olmosom, „Opus gospodina Holanda“ iz 1995. sa Ričardom Drajfusom, „Opasni umovi“ sa Mišel Fajfer iz 1996. , zatim Robin Vilijams u filmovima „Društvo mrtvih pesnika“ iz 1989 i „Dobri Vil Hanting“ iz 1997, a tu je i  zabavni Džek Blek u filmu „Škola roka“ iz 2003. Odličan primer je i 4. sezona serije „Žica“. Svi ti filmovi, a postali su vanvremenski klasici, požrtvovanost profesora stavljaju u prvi plan, podižu dostojanstvo i integritet učenika suočavajući se sa izazovima ponekad nemilosrdnog školskog sistema,gde se granica između privatnog i profesionalnog često briše.

To preplitanje između ambicije, ljubavi i posvećenosti ilustrovaću prikazima dva izvanredna fima.

Na zameni (Detachment, 2011)

„Nikad se nisam osećao tako duboko sjedinjen, i istovremeno otuđen od samoga sebe, a tako svestan svog pastojanja“ - rečima Albera Kamija ispisanih na animiranoj tabli tokom uvodne špice započinje ovo izvanredno ostvarenje u režiji Tonija Keja. Zatim slede intervjuirani snimci profesora iz raznih škola koji su radili sa decom na margini društva. Govore o izazovima sa kojima su se susretali, i ljubav prema poslu koji su iskazali. Kroz nekakvu vrstu ispitivanja, ispovest u kameru započinje i profesor Henri Barts (Ejdrijen Brodi). Naracija koja ima i preispitivačku formu, ubrzo postaje autobiografski segment ovog čoveka čije je zanimanje da bude profesor književnosti na zameni u školama koje su profesori svojevoljno ili usled bolovanja napustili.

Tako dolazi i u jednu javnu srednju školu koja je pred zatvaranjem zbog slabih rezultata, a koju vodi direktorka Karol Darden (Marsija Gej Harden). Škola iz koje počinju da beže profesori pod pritiskom, obavijena je neambicioznošću , depresijom i huliganizmom među đacima. U sveopštem sivilu, Henri pokušava da stimuliše đake, pružajući im prijateljsku ruku i staloženim pristupom usađuje veru u budućnost. I dok ostali profesori, čak i fizički maltretirani od strane učenika, kao na primer cinični i rezignirani gospodin Sidbolt (Džejms Kan), zaplašena gospođa Medison (Kristina Hendriks), nevidljivi i omalovaženi gospodin Vajat (Tim Blejk Nelson), i frustrirani i nesrećni psiholog, doktorka Doris Parker (Lusi Lu) gube bitku i sa sobom i đacima, Henri veruje u svoje učenike i želi da im probudi samopouzdanje, kao kad vidi potencijal kod Meredit, nesigurne i odbačene umetnički nadarene učenice.

Njegov privatni život je prepun samoće i bola za majkom koja je još u njegovom detinjstvu sebi oduzela život i brige za umirućeg dedu (Luj Zorič). Stvari se menjaju kada upoznaje maloletnu uličnu prostitku Eriku (Semi Gejl). Dovodi je kod sebe kući i ostvarajući sa njom prijateljsko-očinski odnos menja njen pogled na život, i svojim pedagoškim metodama pokušava da je spase iz kandži prostitucije. Njegov karakter, spolja hladan i na distanci, zapravo oličenje nesebičnosti i brige za druge ogleda se kroz ta tri aspekta (Škola, Erika, deda).

Pored maestralnih glumačke veštine, naročito Brodija i Gejlove, u prvi plan se ipak mora istaći i scenario Karla Lunda, u kojoj ne postoji ni jedna suvišna reč, a svaka rečenica ima duboko misaono i emocionalno značenje.

Henri Barts: Na nama je velika odgovornost, da vodimo mlade tako da se na kraju ne raspadnu. Da ne završe odbačeni. Da ne postanu beznačajni.

Čovek koji je video beskonačnost (The man who knew infinity, 2015) 

Ova dirljiva priča koju donosi Met Braun, reditelj i scenarista, pripoveda istinite događaje na Triniti koledžu u Kembridžu u zoru Prvog svetskog rata, kada se na čuvenom univerzitetu pojavio samouki indijski matematičar Srinivasa Ramanudžan (Dev Patel) željan da podeli svoje znanje i objavljuje matematičle teoreme.

Ovo je priča i o profesoru Gotfriju Haroldu Hardiju (Džeremi Ajrons), koji je verovao u čuda koje je izvodio ovaj momak. Vratimo se na početak. Madras, Indija, kolonija Britanskog kraljevstva...

Mladi Ramanudžan sa sveskama svojih matematičkih formula i teoremama, siromašan i tek oženjen, ide po ispostavama britanskih kompanija i nudi svoje računovodske usluge. Odbačen i izvrgnut ruglu, dolazi do arhitektonske firme, gde njegov talenat prepoznaje poslovođa Ijer (Dritiman Čaterdži) , obrazovan čovek koji je veruje u Ramanudžanove matematičke proračune. Na njegov savet, Ramanudžan piše pismo profesoru Hardiju i obaveštava ga o svojim rezultatima teorije prostih brojeva.

Profesor Hardi ga poziva na koledž da vidi kako je moguće da neki samozvanac, bez prethodnog znanja, dolazi do neverovatnih matematičkih zaključaka. Zbog toga, Hardi nailazi na podsmeh na univerzitetu, osim dvojice profesora, njegovih prijatelja profesora Litlvuda (Tobi Džons) i čuvenog Bertranda Rasela (Džeremi Nortam) koji mu pružaju podršku. Ramanudžan stiže na koledž, i davši obećanje svojoj supruzi Janaki (Devika Bise) da će uspeti i dovesti je kod sebe, samouvereno traži od Hardija da se njegovi radovi objave.

Hardi ga uverava da su radovi izuzetni, ali da ih treba dokazati, a da za to vreme Ramanudžan mora pohađati časove. Ramunadžan kod ostalih profesora nailazi na zavist prema njegovom talentu, kao i na rasističke ispade i ponižavanja  koje predvodi profesor Hobson (Ričard Kaningam).

Ipak, ohrabren dobrotom i strpljivošću profesora Hardija i Litlvuda, budi mu se inat, i uzima najveći zalogaj kojim će nastavničkom veću zapušiti usta - dokazivanje teoreme velikih skupova uz pomoć matematičke formule. Prvi svetski rat počinje, a Ramanudžan oboli od teškog oblika tuberkuloze koji krije. Pored borbe za život, patnje zbog razdvojenosti od supruge ulazi i u borbu za sopstveno priznaje među matematičkim umovima. Koliko god bio nadaren, i uistinu genij, pitanje je da li bi ušao u istorijske anale da nije bilo požrtvovanosti profesora Hardija koji ga je uzdigao do čina akademika i člana čuvenog nastavničkog veća 1919.

Na žalost, Srinivasa Ramanudžan je umro od tuberkuloze 1920. u 33-oj godini. Zahvaljujući svom profesoru, koji mu je bio i otac i prijatelj, postao je besmrtan i srušio je sve barijere predrasuda, i bez ikakvog formalnog obrazovanja uverio svet da su ga Bog i intuicija doveli do besmrtnosti.

G. H. Hardi: Mišljenja se mogu razlikovati u pogledu značaja Ramanudžanovog rada i mogu, ali ne moraju, imati uticaja na budućnost matematike... Ali njegov talenat pokazuje duboku i nepobedivu originalnost. G. Litlvud mi je jednom rekao „Svaki prirodan broj  je jedan od ličnih Ramanudžanovih prijatelja“. Verujem u to. Ramanudžan je rekao da jednačina za njega nema smisla, ako ne izražava Božju misao. Pa, uprkos mom biću koje se protivi tome, možda je u pravu. Mi smo samo istraživači beskonačnosti u potrazi za apsolutnom perfekcijom. Mi ne izmišljamo ove formule, one već postoje, i vrebaju najsvetlije umove kao što je Ramanudžanov, da bi se otkrile i dokazale. Dakle, na kraju sam bio primoran da razmotrim, ko smo mi da postavljamo pitanja Ramanudžanu, a kamoli Bogu?