NVO „MillenniuM” iz Kragujevca je u vreme vanrednog stanja pokrenula na društvenim mrežama inicijativu zagovaranja značaja kulture, kako u vanrednim, tako i u redovnim okolnostima pod nazivom „Zašto je kultura važna?”. U inicijativi, predstavljen je i osvrt na kriznu kulturnu politiku Srbije, koji je napisao Vladimir Paunović, kulturolog.

Početkom pandemije, mogla se videti na društvenim mrežama pomalo morbidna karikatura (tipična za evropsku satiru poput „Charlie Hebdo”, mada je sa pinteresta) na kojoj u baru ćaskaju tri najubistvenije svetske pošasti – Kuga (naslovljena kao „Crna smrt” i predstavljena sa ptičjom maskom sveštenika koji su je i nosili da bi je „uplašili” kako pije nešto više nalik krvi nego vinu), „Španska groznica” (sa brkovima, mediteranskom kapom, cigarom i viskijem u ruci) i Korona (u prepoznatljivom bodljikavom izdanju sa sportskom kapom, flašom „Corone” u ruci, naravno žute boje) koja kaže: My vision is not to kill people per se, but to raise awareness around access to public health, našta joj Kuga odgovara sa „F...ing millennials“. I zaista, pored sada već mantre da „ništa neće više biti isto“ nakon pandemije, može se tvrditi i da je upravo ovakva svetska kriza počela (valjda?) da utiče na javnu svest o zaista bitnim oblastima poput zdravstva, obrazovanja ili kulture. Ali i da prikaže u pravom svetlu odnose država prema istima.

Tako se moglo videti da je Nemačka prva reagovala sa jako velikim paketom pomoći kulturi od 50 milijardi evra (gde nije samo reč o frapantnoj cifri nego sveobuhvatnoj distribuciji, od javnog i profitnog sektora, preko civilnih aktera do samostalaca i frilensera), da je država pokretala akcije sa medijima (projekat „Ticket for NOTHING“ u Češkoj za podršku teatrima, koncertnim salama, klubovima i umetnicima: paper „National measures taken by Creative Europe (CE) countries, uvid – Irena Ristić), da su evropska tela ubrzano počela da stvaraju krizne fondove i savete koji već razmatraju taktike za kulturni preporod Evrope nakon krize (kako prenosi N1, „Žan Mišel Žar, predsednik Međunarodne konfederacije društava autora i kompozitora (CISAC) i UNESCO ambasador dobre volje, predvodi novu globalnu raspravu o uticaju Kovida-19 na kulturni i kreativni sektor, kao i akcijama potrebnim za delotvorno suočavanje s njegovim posledicama.”), pa da čak i države u procesu evropskih integracija, poput Makedonije, kako piše portal „Mašina“, pregovaraju sa civilnim sektorom i strukovnim udruženjima o direktnoj finansijskoj pomoći „nevidljivima“ (velikom broju umetnika i kulturnih aktera koji nemaju regulisan status) pored podrške samostalnim umetnicima.

A kako je kod nas? Kao prvo, jasno je da za razliku od svojih kolega iz Vlade, aktuelni ministar kulture i informisanja, bez obzira na spekulacije o kraju njegovog mandata ili informaciju koja se pojavila o ugroženom zdravlju, ne plasira ni „struku“ (zamenike, savetnike, državna tela iz oblasti kulture poput Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka...) da bar posle mesec dana predstavi stav o kriznim merama kulturne politike, kada je već trebalo početi sa primenom istih. Za sada, pred očekivani drugi mesec karantina, znamo samo da su konkursi Ministarstva odloženi do prekida vanrednog stanja (isto su uradili i Kragujevac i Novi Sad sa lokalnim komkursima) i da je Ministarstvo predložilo Vladi isplatu minimalne tromesečne zarade za 2.373 samostalna umetnika prema evidenciji reprezentativnih udruženja (upravo na njihovu hitnu reakciju).

U redu, slično je i Hrvatska uradila, ali šta je sa ostalima koji nemaju pomenuti status, ne znaju ni rezultate konkursa ni vreme i način realizacije, nemaju slobodu kretanja i rada, niti imaju primanja iz budžeta u karantinu? Zar ne treba solidarno pomoći i socijalno ugroženim, pretežno mladim i srednjegeneracijskim umetnicima, koji frilenserski ili preko civilnog sektora ostvaruju na stotine kvalitetnih programa godišnje (jakog evropskog karaktera, inovativnih, regionalno povezanih i najčešće besplatnih), sa zanemarljivih nekoliko procenata konkursne podrške? Zar nije moglo primeniti popularnu formu „rada od kuće“ i na realizaciju konkursa, koji su mnogima (kada su selektovani od strane komisije) jedini izvor prihoda?

Za razliku od spore reakcije nacionalnog tela kulturne politike (oni su bar reagovali za razliku od opozicionih stranaka koje nisu pošle primerom kolega iz Španije koji deluju zajedno sa nezavisnim akterima), bilo je i onih koji su reagovali brzo, kako i dolikuje kriznom menadžmentu u kulturi.

Kao prvo, Asocijacija Nezavisne kulturne scene Srbije, koja sa okupljenih 80 organizacija civilnog sektora u kulturi predstavlja jednu od najvećih platformi tog tipa na Zapadnom Balkanu, ne samo što je zahtevala od Ministarstva hitan odgovor na krizu, realizaciju konkursa i podršku samostalnim umetnicima (zajedno sa reprezentativnim udruženjima u kulturi), nego je i predložila konkretnu meru - osnivanje hitnog kriznog Fonda za kulturu koji bi u fokusu imao upravo, za državu „nevidljive“ aktere u kulturi. Uz navedeno Asocijacija je već krenula sa realizacijom Fonda solidarnosti za pomoć najugroženijim članovima i to od skromnih članarina (Da li je neka politička organizacija od svojih dotacija uradila slično?) i pripremom drugih kriznih mera solidarnosti.

Brzo su reagovali i predstavnici grada Beograda, koji su poništili raspisani gradski konkurs za kulturu, a potom isturivši neformalnog gradonačelnika Gorana Vesića najavili da će da se, kako piše Seecult.org, „veći deo sredstava koji je bio namenjen za konkurs u oblasti kulture prenameni za podršku honorarnim umetnicima”. On je i izjavio „da je reč o 350 umetnika, koji će od Grada Beograda za period od dva meseca, dobiti neku vrstu pomoći u vidu honorara, koji neće biti niži od iznosa minimalca” (30.022 dinara).

Prvo se postavlja pitanje zašto se vanbudžetskim akterima uskraćuje šansa (kada se raskusuraju „beogradski gongosi” – GONGO = vladina nevladina organizacija, prim.aut.) za rad (i preživljavanje prevashodno)?

Potom, kako je g. Vesić identifikovao 350 umetnika i ko su oni?

Treće, pošto je beogradski budžet za kulturu gotovo veći od budžeta ministarstva za konkurse, duplo veći od pokrajinskog kulturnog budžeta i za 63% veći od ostalih regionalnih centara zbirno, šta je sa ostatkom od održavanja institucija i pomoći od strane g. Vesića selektovanima?

I četvrto i najvažnije, da li se tokom vanrednog stanja i potom, za vreme višemesečnog režima zabrane manifestacija, očekuje onlajn gledanje promocije grada od strane marketinškog eksperta Krstića od 700 i kusur hiljada evra (samo od toga je mogao biti isplaćen tromesečni “minimalac” za oko 1.000 umetnika) ili kulturnih radova kojima je pro bono preplavljen internet? Sam Goran Vesić je u aktuelnoj izjavi RTS delimično odgovorio najavljujući seriju onlajn koncerata „Beograd pobeđuje” koji će po njegovim rečima „biti organizovani svakog ponedeljka, srede i petka od 18 sati u Skupštini grada Beograda”, a koje otvara 20. aprila Željko Joksimović (peva sam ispred Starog dvora, a Beograđani ga prate onlajn).

Brzo su reagovale i kreativne (budžetske) industrije, koje su se pitale – kako da odlože manifestacije kada iste upošljavaju na hiljade ljudi u pojedinim sredinama? Da li mi uopšte znamo u ovom trenutku kada će biti bezbedno organizovati velike skupove na kojima su prisutni i stranci (Belgija je sve kulturne događaje otkazala do 31. avgusta, prenosi „Danas”)? I da li postoje relevantni dokazi o lokalnim benefitima („spillover”) za ogromne budžetske svote, koje država preko konkursa i češće dikrecionim pravom deli pomenutima?

Jedino što je sigurno je da će sam kulturni sektor u narednom periodu imati transformacije u izvođačkom i produkcionom smislu, mada je preporod u smislu nove kulturne politike, koji najavljuje EU dakako potrebniji.

Pored mnogih otvorenih pitanja i delimičnih odgovora, na kraju se zapitajmo i ovo – da li u karantinu čitamo knjige, slušamo muziku, gledamo filmove i predstave, divimo se virtuelnim muzejskim turama ili analiziramo planove izgradnje infrastrukture, poslovne izveštaje stranih investitora u Srbiji i pres-klipinge medijskih eksperata? Stevan Majstorović, osnivač naučnog izučavanja kulture na ovim prostorima je rekao da “jedna sredina ne dokazuje svoju kulturnu svest deklaracijama koje ostaju bez efekta, nego faktičkim davanjima za kulturu”. Ali i solidarnošću koja nam je preko potrebna u svim društvenim oblastima tokom krize, a posebno u kulturi koja nam u ovom trenutku oplemenjuje dušu.