Čitav sistem obrazovanja u Srbiji je izložen brojnim infekcijama koje ga već decenijama nagrizaju i razdiru, ugrožavajući čak i njegovu životnu egzistenciju. Od samog početka vladavine aktuelnog ministra, uz blago negodovanje posmatramo kako ga on „reformiše“. Naravno, o nekoj ozbiljnijoj podršci učiteljima i nastavnicima u toj njegovoj reformi  nema ni govora.

Kada je prekinuta redovna nastava u školama i uveden rad na daljinu, umesto odgovarajuće podrške i pomoći, ministar i njegova kamarila su još prilježnije nastavili sa mrcvarenjem nastavnika. Sustizali su jedna drugo, imperativna naređenja, pretnje, hitna uputstva sa neprimereno kratkim rokovima. Sve su to bili pokazatelji da se u vanredno stanje ušlo potpuno nepripremljeno i nespremno.  Doduše, za takve stvari se niko i nije pripremio pa izvesnu zbunjenost možemo i razumeti i prihvatiti.

Digitalizacija svega i svačega, pa naravno i nastave, koja je punila usta predsednici Vlade RS u prethodnom periodu , što ju je uostalom i nametnulo kao svojevrsnog „eksperta“ iz ove oblasti, na kraju se svela na nastavu emitovanu preko televizije. Da ne zaboravimo, tu je i preplaćeni elektronski dnevnik koji možemo koristiti. NJega je, simulirajući regularna  tenderska pravila, od svog poslovnog prijatelja iz Hrvatske i za tričavih 1,6 miliona evra, naručio ministar prosvete.

Za razliku od njih, učitelji i nastavnici, angažovani za snimanje časova koji su korišćeni za nastavu na daljinu su se snašli fantastično. Iako su  javnost, pa i sami nastavnici skloni da i tu potraže neku zamerku, oni  ispunjavaju  svoj zadatak sa visokom ocenom.  Sjajno su se snašli iako je za njih ovo sasvim novo iskustvo. Ipak, mi koji smo do prekida rada svakoga dana ulazili  u učionicu,  uočavamo da ima puno sličnosti između javnog nastupa ispred kamere sa onim ispred svojih učenika. Šalu na stranu, izostanak prirodne interakcije sa učenicima u samom startu ograničava domete ovakvog oblika nastave. Sama neusaglašenost predavanog gradiva sa nastavom koju su učenici imali u školama je normalna, jer se svaki nastavnik metodama i u brzini napredovanja i predavanja prilagođava  svojim učenicima i samom odeljenju kojem predaje. Neozbiljan je bio i zahtev da se momentalno, uz jednočasovnu obuku  za korišćenje platforme za učenje google classroom, nastavnici nateraju da održavaju nastavu preko interneta. U srednjim školama je ta priprema urađena nešto bolje i sa dužom pripremom. Sve ovo, naravno, predstavlja novinu za većinu nastavnika, baš kao i za decu i roditelje. Uopšte ne treba da nas iznenađuje ni činjenica da se i jedni i drugi žale da rade mnogo više  nego što su radili prilikom realizacije normalne nastave.

Uz pomenute teškoće, ovakvi uslovi rada onemogućavaju da se održi tradicionalno ispitivanje i ocenjivanje učenika, a nemoguća je i kontrola samostalnosti učenika u radu. Treba istaći i otvoreno i nerešeno pitanje načina na koji će se održati prijemni ispiti za srednje škole i fakultete. U našem sistemu se prijemni ispit pokazao  kao daleko precizniji  pokazatelj znanja  i spremnosti nego što je to prosek ocena. Iako je Pravilnik o ocenjivanju jedinstven na teritoriji Republike Srbije, ipak se u praksi pokazuje da su standardi ocenjivanja u školama veoma različiti. Ukoliko se ministarstvo opredeli da održi prijemni ispita na isti način kao nedavnu probu završnog ispita  za osnovce, onda je bolje da ga uopšte i ne rade, ili da eventualno sačekaju povoljniju epidemiološku situaciju ukoliko je bude u skorije vreme.

Opšti utisak stručne javnosti  je da ministar prosvete, Mladen Šarčević predstavlja jednog pozera kome je mnogo važnije  da zablista na konferencijama za novinare, na kojima će  metodom monologa predstaviti obrazovanje i načine njegovog funkcionisanja kao svemirski brod, kome samo nedostaje lansirna rampa da se vine u kosmičke visine. Realne prepreke i problemi sa kojima se ono suočava za njega predstavljaju trice i kučine.

Novonastala situacija i epidemija su čitavo društvo pa i nastavnike suočili sa velikim izazovima. Velika većina se trenutno kreće po nepoznatom terenu, pa su ne poznajući ga dovoljno prinuđeni da improvizuju. Tu su zaista prevazišli svoje mogućnosti. Međutim i pored svega, moramo biti iskreni i priznati: mi, nastavnici  Srbije,  ni tehnički, ni stručno a ni profesionalno nismo trenutno  u stanju da obezbedimo pravu onlajn nastavu, već možda, samo njen supstitut. Na koji način ćemo zaista vrednovati rezultate svojih učenika, nemam pravi odgovor!

                   Milan Jevtić, nastavnik istorije u Srednjoj stručnoj školi u Kragujevcu