Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je deklaracija usvojena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 10. decembra 1948. godine (u palati Šajo u Parizu), čime je predstavljeno opšte viđenje organizacije o pitanjima ljudskih prava garantovanih ljudima.

Dve godine kasnije Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila je 10. decembar  za Dan ljudskih prava kako bi skrenula pažnju „naroda sveta“ Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, kao prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava.

Univerzalna seklaracija o ljudskim pravima nije bila pravno obavezujuća već više deo međunarodnog običajnog prava sve do Međunarodne konferencije UN o ljudskim pravima 1968. godine. Tada je odlučeno da deklaracija predstavlja obavezu za sve članice međunarodne zajednice.

Ona predstavlja osnov za sve dalje donete pravno obavezujuće sporazume UN o ljudskim pravima pre svih za dva značajna međunarodna Pakta o građanskim i političkim pravima i  o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Koja nam prava garantuje ustav

U Republici Srbiji ljudska prava zagarantovana su Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, ratifikovanim međunarodnim ugovorima i zakonima. 

Ustav Republike Srbije građanima garantuje dostojanstvo i slobodan razvoj ličnosti, pravo na život, nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta, pravo na slobodu i bezbednost, pravo na pravično suđenje, pravo na pravnu ličnost, pravo na državljanstvo, slobodu kretanja, nepovredivost stana, tajnost pisama i drugih sredstava opštenja, zaštitu podataka o ličnosti, slobodu misli, savesti i veroispovesti, slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, pravo na obaveštenost, izborno pravo, slobodu okupljanja, slobodu udruživanja, pravo na peticiju, pravo na utočište, pravo na imovinu, pravo na rad i pravo na štrajk, pravo na zaključenje braka i ravnopravnost supružnika, slobodu odlučivanja o rađanju, ali i prava deteta, te prava i dužnosti roditelja, pravo na zdravstvenu zaštitu, socijalnu zaštitu, pravo na obrazovanje i zdravu životnu sredinu.