U Kragujevcu su, na današnji dan, 14. jula 1878. godine, u zgradi Stare skupštine, pročitane Odluke Berlinskog kongresa kojima Srbija konačno stiče nezavisnost i postaje međunarodno priznata država. Interese Srbije na Berlinskom kongresu zastupao je Kragujevčanin Jovan Ristić, jedan od najvećih srpskih diplomata.

Berlinskim kongresom, koji je trajao mesec dana, od 13. juna do13. jula, predsedavao je Oto fon Bizmark. Sastanku u Berlinu prisustvovali su predstavnici 6 velikih sila u Evropi (Rusija, Velika Britanija, Francuska, Austrougarska, Italija i Nemačka), zatim predstavnici Osmanskog carstva, kao i 4 balkanske države (Grčke, Srbije, Rumunije i Crne Gore).

Jednomesečni pregovori rezultirali su Berlinskim mirom kojim su Srbija, Rumunija i Crna Gora priznate kao suverene države. Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga: niški, pirotski, toplički i vranjski. Kao i druge zemlje koje su stekle nezavisnost, trebalo da preuzme na sebe i jedan deo turskog državnog duga, ali to nije učinjeno jer tokom sledećih godina nije postignut dogovor o visini ove obaveze.

Odlukama Berlinskog kongresa, odnosno Berlinskim mirom, moć Turske u Evropi i Aziji je drastično smanjena.Takođe, značajno je smanjen i uticaj Rusije u odnosu na Austrougarsku i to je uticalo na povećanje tenzija između dva carstva.

Istovremeno, novo držano uređenje balkanskih zemalja dovelo je do novih napetosti na našem području, iako je odlukama Berlinskog kongresa Srbija konačno stekla nezavisnost.

Za dobijeni suverenitet i proširenje teritorije Srbije, najzaslužniji je Jovan Ristić čije su vešte diplomatske aktivnosti u velikoj meri doprinele povoljnom ishodu pregovora.

Jovan Ristić, istoričar, političar i državnik, jedan od najvećih, ako ne i najznačajniji srpski diplomata. Rođen je u Kragujevcu, 16. januara 1831. godine. Bio je redovni član Srpske kraljevske akademije (danas SANU) i jedno vreme njen predsednik, 1899 godine.

Jovan Ristić je bio čovek impresivne inteligencije, velika ličnost u srpskoj politici u 19. veku. Bio je jedini srpski diplomata koji je mogao ravnopravno da razgovara sa evropskim diplomatama. Rođen je 1831. u Kragujevcu, u siromašnoj porodici, od oca Riste i majke Marije. Rano je ostao bez oca, a u svom „Testamentu“ Ristić je pisao: „Iznad svega sam osećao potrebu da se povinujem Božjem proviđenju, zahvalan što me je izvukao iz siromaštva i izveo na put na kojem sam u građanskom životu i državnim položajima mogao da zauzmem određeno mesto i pod teškim okolnostima zarađujem za život”.

Jovan Ristić je 1849. otišao na studije u Berlin. Zvanje doktora filozofije stekao je na Hajdelbergu.  Studije je nastavio na prestižnoj pariskoj Sorboni. U Nemačkoj je studirao kod istoričara Leopolda fon Rankea i posle studija nameravao je da karijeru nastavi kao istoričar. Međutim, nije uspeo da dobije mesto profesora istorije na beogradskom Liceju.

Godine 1854. igrom slučaja, postao je državni nameštenik: počeo je da radi u Ministarstvu unutrašnjih dela, koje je vodio uticajni politički lider Ilija Garašanin. Na mladog Ristića snažan uticaj imala je stroga birokratska škola. Postao je uveren da se odatle može upravljati zemljom. Uskoro se oženio Sofijom, ćerkom najbogatijeg beogradskog trgovca Hadži Tome. Ovaj brak mu je, pored novca, doneo i naklonost srpskih kneževa iz dinastije Obrenović. Zanimljivo je da je u jednom periodu, radeći kao urednik „Srpskih novina“, popularisao Šekspira u Srbiji.

Rad u Srpskom poslanstvu u Carigradu 1861 tokom vladavine Mihaila Obrenovića i po odluci Ilije Garašanina, označio je početak Ristićeve uspešne diplomatske karijere. On je u pregovorima ca Turcima 1867. uspeo da izdejstvuje ukidanje njihovih tvrđava u Srbiji. Po povratku u Beograd, postavljen je za ministra inostranih dela.

Posle ubistva kneza Mihaila, maja 1868, pukovnik Milivoje Blaznavac je uz pomoć beogradskog garnizona na presto doveo kneza Milana iz Pariza, koji je imao 14 godina. Pošto je Milan bio maloletan, do njegovog punoletstva je obrazovano namesništvo u kome su bili Blaznavac, Ristić i Jovan Gavrilović. Gavrilović je bio samo figura, a stvarna vlast je bila kod Blaznavca i Ristića

Jovan Ristić bio je osnivač i vođa Liberalne stranke. Za razliku od radikalnijih liberala, Ristićev model uređene države nisu bile Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, već Pruska. Smatrao je da Srbiji treba dvodomni parlament. U spoljnoj politici Ristić je pokušavao da ujedini srpski narod u jednu državu kao što su ti uradile Pijemont u Italiji i Pruska u Nemačkoj i da smanji zavisnost Srbije od Austrije i Rusije.

Budući da je Srpsko-turski rat 1877-1878. bio uspešan za srpsku vojsku, činilo se da postoje dobri izgledi da se ostvare politički ciljevi Srbije. Na Ristićevoj vladi bilo je da donese odluku o vojnim zahtevima Srbije, koji bi se zasnivali na ovim srpsko-ruskim pobedama. Knez Milan i srpska vlada odabrali su za taj zadatak Ristića kao dugogodišnjeg borca za nacionalnu politiku Srbije.

Sporazum iz San Stefana izveo je veliki zaokret u spoljnopolitičkoj orijentaciji Srbije, u čemu su knez Milan i ministar inostranih dela Ristić odigrali glavnu ulogu. Ristić će uskoro otići u Beč, potom u Berlin da brani srpska stanovišta kod ministra inostranih dela Andrašija i kancelara Ota fon Bizmarka. Ovi pregovori označiće vrhunac Ristićeve diplomatske karijere, a Srbiji doneti značajnu korist.

Sve do San Stefana knez Milan je bio slepo odan Rusiji, videći u caru svog prirodnog branioca. Kada je video da su dva rata Srbije sa Turskom kao glavni rezultat imala stvaranje velike Bugarske, knez je shvatio da se srpska spoljna politika zasniva na opasnoj slovenskoj sentimentalnosti. Odlučio je da krene novim pravcem, koji će počivati isključivo na interesima Srbije. Bez poniženja za Srbiju i njenu vladu, Ristić je diskretno i obazrivo izveo zaokret ka austrijskoj spoljnoj politici. Izbegavajući žurbu i nesmotrenost, zatražio je austrijsku zaštitu i podršku, dobivši je bez uvrede za Rusiju, na koju je i dalje računao tokom svoje bečke misije i na Berlinskom kongresu.

Većina odluka, koje su potvrđene Berlinskim sporazumom, postignuta je nezvanično, iza zatvorenih vrata. Ministar inostranih dela Ristić odigrao je ključnu i pozitivnu ulogu. Pomogao mu je izaslanik Kosta Cukić, zajedno su bili ono najsposobnije što je Srbija tada imala. Ristićev položaj bio je težak i delikatan: pritisnut od Beča da prepusti teritorije na zapadu, a od Rusije da prepusti oblasti oko Pirota i Trna u Bugarskoj na istoku. Borio se da obezbedi adekvatnu dobit za Srbiju, a da istovremeno zadrži prijateljske odnose sa obema silama. Srbija je veoma dobro prošla u Berlinu, dobila je za četvrtinu veću teritoriju. Od svih balkanskih diplomata, samo je Ristić, koji je skromno nastupao na kongresu, dobio sve što je trebalo za Srbiju, ne uvredivši nijednu silu i ostavši sa svima u dobrim odnosima.

Preuzimanjem kontrole nad južnomoravskom dolinom Srbija je postala vladar glavnih pravaca iz Evrope na Balkan, a otvoren je i pravac dolinom Vardara. Ristić je uspešno završio borbu Srbije sa Osmanskim carstvom. Takođe, dao je temeljan doprinos ustavnom razvoju Srbije svojom odlučujućom ulogom u pripremi Ustava od 1869. i 1888. Ovi dokumenti podstakli su jačanje demokratskih institucija u Srbiji i istakli je u prve redove balkanskih zemalja. Stoga Ristić zaslužno spada u red najvećih državnika i naučnika Srbije 19. veka.

Jovan Ristić dobitnik je Kraljevskog ordena Belog orla i niza drugih odlikovanja.

Sa desne obale Lepenice, Kragujevčani su podigli spomenik u znak sećanja na znamenitog sugrađanina, Jovana Ristića, koji je za našu zemlju uspešno „izvojevao” brojne bitke sa evropskim diplomatama. Spomenik je otkriven 2004. godine i delo je kragujevačkog vajara Zorana Ilića.